maska

 

Kako živimo u vrijeme izolacije? Kako smo ovu poteškoću pretvorili u prigodu? Na našim stranicama objavljivat ćemo razna iskustva i inicijative naših čitatelja. Pridružite nam se u širenju dobra i pozitivnoga, kako bismo nadahnuli i druge oko nas.

 

Vijesti o širenju virusa pratila sam svakodnevno. Bila sam pod budnim okom svoje kćeri jer sam i ja u rizičnoj skupini. Sugerirala mi je da se ne krećem „olako“ izvan kuće još dok nisu donesene mjere zaštite. Meni se činilo da ona s nemirom gleda na moj mir, ali sam je nastojala slušati, iz ljubavi prema njoj. To je značilo imati masku na licu prije nego li otvorim ulazna vrata, kretati se unutar dvorišta i vrta i prihvatiti da isključivo ona obavlja kupovinu. Tih dana sam preuzela kruh koji mi je ona poslala preko osobe koja je ubrzo završila u samoizolaciji jer je bila u kontaktu sa zaraženom osobom, čega nitko tada nije bio svjestan. Dakle, virus je mogao pokucati i na moja kućna vrata. Kćeri sam govorila da je Bog uvijek znao što radi. Dopustio je ovom virusu da luduje ali ja, vidjevši puno pozitivnog među ljudima – i lokalno i globalno, osjetim radost jer postajemo pozorniji jedni na druge. Povezanost pobjeđuje razdijeljenost.

 

Ostavši u kući, moj život je dobio novi tijek. Tu sam uz krunicu na HKR-u, uz svakodnevnu svetu misu na televiziji, više predana molitvi, meditaciji duhovnog sadržaja. Svakodnevno sam dobivala takve sadržaje i prosljeđivala mobitelom na mnoge adrese mojih poznanika. Bili su zahvalni. I za druge je to bio ispit savjesti, poticaj za novo zalaganje u kršćanskom životu, za nove spoznaje… I telefonski razgovori su bili brojniji nego ranije jer sam željela drugima pokazati svoju blizinu. Jednom sam zamoljena da porazgovaram s poznanicom koja je upravo saznala da ima zloćudnu bolest, a operacija nije riješila problem. Na kraju razgovora s njom bila sam sretna vidjevši da shvaća da je i to Božje dopuštenje te da je na nama da učinimo sve što liječnici kažu, a nebeski Otac zna kada ćemo otići s ovoga svijeta. Na nama je da to uzmemo iz Njegove ruke jer On nas ljubi a Isus nam je išao pripremiti mnogo stanova.

 

Drugom zgodom još jedna poznanica zove da me pita što bih ja uradila da sam dobila pismo od vlastitog brata koji je osuđuje, bez razloga. Jedva je od uzbuđenja dolazila do daha. Ona je supruga moga školskog kolege i ne poznajemo se dovoljno, ali mi je bilo drago da mi se obraća. Trebalo je ljubiti nju, ali i njenog brata koji ima drugačiji pogled na istu stvar. Uspjela sam je uvjeriti da se on sada nalazi u tami i da mu pokuša pomoći tako da i ona njemu napiše pismo u kojemu će Isus preko nje pomoći bratu vratiti svjetlo. Razgovarale smo kako bi to pismo trebalo izgledati i ostala je zadovoljna i mirna. Sredstva komunikacije nadomjestila su mi izravan kontakt i u drugim situacijama: zanimanje za bolesnu osobu, izražavanje sućuti ili radosti povodom rođenja unučeta, javljanje bivšim radnim kolegicama…

 

U jednom sam se trenutku upitala mogu li i kod kuće još nešto konkretno učiniti za druge i došla na ideju da počnem intenzivnije sa svojim hobijem – slikanjem. Tako sam počela poklanjati svoje radove kako bih uzvratila na neki čin ljubavi preko kojeg mi je stizala Božja providnost (to se odvijalo preko balkona). Mogu spomenuti i to da je u mom vrtu puno toga izniklo zahvaljujući nečijoj spremnosti da mi ponudi pomoć. Netko je došao obrezati vinovu lozu, netko donio vrećicu s hranom…

 

Nedostaju mi susreti na kojima produbljujemo duhovnost ali se međusobno čujemo i komuniciramo porukama. Neki od nas su članovi župskog Caritasa. Svaki mjesec imamo akciju „kolači“. Sreća da smo zadnju akciju pečenja i prodaje kolača nakon nedjeljne svete mise u crkvama naše župe proveli netom prije zabrane okupljanja. Radosno sam i tada ispekla dvjestotinjak kolačića, ali sve drugo su napravili ostali. S njima sam ostala povezana samo preko telefonskih razgovora jer smo si prosljeđivali informacije. Uz mjere opreza, netko je napravio pakete a netko dostavio potrebitima. Imamo i volontera koji posjeduje kombi. Ranije izgrađeni odnosi među nama, bili su vidljivi. Župnik je bio zadovoljan spremnošću da se do osoba u potrebi dođe i ovog Uskrsa, a vijest o tome se našla i na mrežnoj stranici biskupije.

 

Nedavno sam putem mreže sudjelovala na predavanju o sukobima unutar jedinstva. Pravila sam bilješke i sutradan ih iskoristila jer sam znala da to može pomoći dugogodišnjoj poznanici koja me gotovo svaki dan nazove da mi se izjada. Na kraju razgovora je rekla da će toga dana, za vrijeme rada u vrtu, razmišljati o ponovnoj mogućnosti rješavanja svojih konfliktnih situacija.

 

Ove godine su i dani velikog tjedna imali posebnu dubinu u mojoj duši. Pratiti liturgiju putem ekrana je također bila milost, a sam blagdan Uskrsa je bio posebno svečan u mom srcu.

 

P. S.

 

Print Friendly, PDF & Email