Razgovor novinara Hrvatskog katoličkog radija, Zvonimira Zelenike, s prof. dr. sc. Jurom Zečevićem, pročelnikom katedre ekumenske teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i tajnikom Vijeća HBK za ekumenizam i dijalog povodom susreta poglavara Katoličke Crkve i Ruske pravoslavne Crkve, patrijarha Kirila, dana 12. veljače 2016. na Kubi

 

1.  Dr. Zečeviću, ovih se dana dosta piše o susretu pape Franje i ruskog patrijarha Kirila. Možete li nam opisati značaj toga susreta i tko se zapravo s kim susreće?

Jure Zečević-2015Značaj toga susreta je uistinu velik. Susreću se biskup Rima, papa Franjo, poglavar cijele Katoličke Crkve, koji je do 16. stoljeća, do pojave Reformacije, bio poglavar cijelog zapadnog kršćanstva, a koji je i danas poglavar Crkve koja broji više od milijardu i dvjesto milijuna vjernika diljem svijeta. Njegov sugovornik je Patrijarh moskovski i sveruski Kiril (Ćiril), poglavar Ruske pravoslavne Crkve, jedne od petnaest tzv. „(po)mjesnih“ pravoslavnih Crkava koje su u međusobnim kanonskim odnosima i koje u aktualnom trenutku sudjeluju, primjerice, u radu Mješovite međunarodne komisije za teološki dijalog između Katoličke Crkve i pravoslavnih Crkava. Ruska pravoslavna Crkva, kojoj je patrijarh Kiril na čelu, jedna je od tih petnaest pravoslavnih Crkava. Ona se, doduše, na diptisima, to jest službenim popisima s poretkom spominjanja pravoslavnih poglavara i Crkava u liturgiji, zbog kasnijeg nastanka, nalazi tek na petom mjestu, iza starih patrijaršija Carigrada, Aleksandrije, Antiohije i Jeruzalema, ali zbog brojnosti svojih vjernika moskovska i sveruska patrijaršija, uz carigradsku, koja ima neku vrstu „prvenstva časti“ i predsjedanja, u suvremenom pravoslavlju zasigurno zauzima osobito istaknuto mjesto. S obzirom na broj vjernika Ruske pravoslavne Crkve navode se različiti podaci, no čini mi se da se najčešće navodi da ih je oko 150 milijuna, u svakom slučaju daleko ih je više nego li ih imaju sve ostale pravoslavne Crkve zajedno. Dakle, susret pape Franje i patrijarha najmnogoljudnije pravoslavne Crkve, Kirila, doista je od prvorazrednog značaja ne samo za katolike i pravoslavce nego i za cijelo globalno kršćanstvo.

2.  U komentarima i u tisku čitamo da je ovo prvi ovakav susret nakon raskola 1054. godine. Je li ovakvih susreta bilo i ranije?

I jest i nije, ovisno o tome na što se točno misli. Predstavnici ruskog pravoslavlja sudjelovali su na općim koncilima koji su pokušali ponovno uspostaviti kanonsko jedinstvo zapadne i istočne Crkve, npr. u Lionu 1274. i u Ferari i Firenci 1439. godine, a Ruska pravoslavna Crkva imala je svoje promatrače i na Drugom Vatikanskom saboru. No kao susret baš poglavara Katoličke i Ruske pravoslavne Crkve, pape i patrijarha u svojstvu poglavara, ovo je doista prvi susret ne samo od 1054. godine nego i prvi susret uopće, otkad postoji kršćanstvo. Možda je dobro da u ovoj prigodi malo relativiziram značaj te 1054. godine, jer se međucrkvena zbivanja te godine najčešće toliko pojednostavljuju da zapravo zamračuju istinu o njima, zatamnjuju njihov stvarni značaj. Naime, obično se i u nastavi povijesti, ali i na crkvenim učilištima u našim kršćanskim Crkvama predaje i njeguje predodžba da je do 1054. godine postojalo uzorno i netaknuto jedinstvo i sakramentalno zajedništvo istočnih Crkava i Crkve Zapada te da su te „kobne i sudbonosne“ godine dvojica predstavnika, Patrijarh Cerularije i kardinal Humbertus, kao sjekirom, presjekli vezu istočne i zapadne Crkve te da zbog toga od te godine imamo raskol sve do danas. To je posve krivo jer anateme ili ekskomunikacije iz 1054. uopće nisu presudne za raskol. Anatema je bilo i prije i poslije 1054. Sjetimo se, primjerice, raskola iz vremena patrijarha Akacija u 5. stoljeću ili raskola iz vremena patrijarha Focija u 9. stoljeću. Također je i sakramentalnog zajedništva bilo i nakon 1054. Evo, ja sam, redovnik, karmelićanin i spomenut ću primjer, kada je moj onovremeni redovnički subrat, karmelićanin Petar Toma, koji je kasnije proglašen i svetim, godine 1357., dakle čak 303. godine nakon 1054., kao papin izaslanik boravio na dvoru bizantskog cara Ivana Paleologa, koji je primio svetu pričest iz njegove ruke. Uglavnom, važno je imati u vidu da današnji raskol nije posljedica jednog čina nego dugotrajnog, višestoljetnog, procesa. Presudne za raskol nisu anateme. Što je onda presudno? Presudne su različite ekleziologije u zapadnoj i istočnoj Crkvi s obzirom na tzv. „petrovsku službu“ rimskog biskupa. Na Zapadu primicijalna ili primatska ekleziologija, a na Istoku sinodalna i pentarhijska ekleziologija koja je priznavala, a uglavnom i do danas biskupu Rima priznaje tzv. „primat časti“ i predsjedanja, no bez konkretnih jurisdikcijskih ovlasti. Da anateme nisu presudne za raskol može se opravdano zaključiti već i iz toga što su one u prošlom, 20. stoljeću, godine 1965., istovremeno u Rimu i Carigradu, u potpunosti uklonjene. Uklonili su ih tadašnji rimski papa Pavao VI. i tadašnji carigradski patrijarh Atenagora I. Anateme iz 1054. dakle više uopće ne postoje u međucrkvenim odnosima, one više nisu nikakva zapreka jedinstvu, ali njihovim uklanjanjem, svjedoci smo, raskol nije prestao i željeni stupanj jedinstva još nije uspostavljen. Anateme iz 1054. i prije negoli su bile ukinute, bile su individualne, pojedinačne a ne kolektivne, skupne naravi, bile su personalne, osobne, a ne opće, ne eklezijalne naravi. Nekoliko pojedinaca rimske Crkve izopćilo je nekoliko pojedinaca carigradske Crkve. Ruska Crkva i druge istočne Crkve bizantskog obreda uopće nisu bile uključene u izricanje anatema, no posljedice sporova između rimske i carigradske Crkve kasnije su se dakako odrazile i na druge istočne Crkve.

3.  Što kažete o mjestu susreta pape Franje i patrijarha Kirila?

Kuba, Havana, zračna luka! Već samo odabrano mjesto susreta govori više nego li se u prvi tren čini. Naime, poznato je da se već dugi niz godina, još za vrijeme prethodnih rimskih papa i ruskih patrijarha kontaktiralo, razmatralo i nastojalo upriličiti susret između poglavara dviju Crkava. Ovo odabrano mjesto susreta nije samo posljedica vremenskog i prostornog ukrštanja putova dvojice poglavara, nego je i posljedica toga, što međusobni odnosi između Katoličke i Ruske pravoslavne Crkve još uvijek nisu dosegli tako visoku razinu pripremljenosti da bi se takav susret, bez većih negativnih posljedica, mogao dogoditi u samoj Rusiji. Nešto lakše nego li u Rusiji bilo bi možda susresti se u Rimu ili – još lakše – drugdje u Europi, no u sadašnjem trenutku vjerojatno bi to predstavljao preveliki izazov za one vjernike koji su desetljećima, pa i stoljećima, odgajani u svijesti da su kršćani druge Crkve heretici, krivovjerci i utoliko neprijatelji Isusa Krista, njihove Crkve i njihovog naroda. Budući da je u kršćanstvu vrlo prisutan simbolizam, očito se i kod ovoga kubanskog susreta pazilo na znakovitost, na iščitavanje i interpretiranje susreta. Jer pravoslavne Crkve polažu, primjerice, pažnju na tzv. kanonski teritorij, u takvoj optici nije svejedno tko će prvi kome, u kojem svojstvu, na koji način i na koje područje doći na susret. To nije pitanje pukog protokola nego i znakovitosti koja je povezana s teološkim doktrinama. Neoprezno „predoziranje“ bi u nepripremljenim sredinama moglo izazvati umjesto pozitivnih negativne reakcije i posljedice. Vjerujem da je ne samo iz praktičnih nego još više iz ovakvih, ekleziološko-doktrinarnih i jurisdikcijskih razloga za mjesto susreta, prilično spretno, izabrana Kuba, Havana. Kuba je u percepciji i istočnih i zapadnih kršćana na određeni način više neutralna i utoliko prihvatljivija za susret ove vrste, jer je ta država, kako je poznato, njegovala dobre političke odnose sa bivšim Sovjetskim savezom i današnjom Rusijom i nju se u određenom smislu doživljavalo kao politički Istok na zapadnoj hemisferi. S druge strane Kuba je istovremeno kulturološki Zapad, jako blizak rodnoj Argentini pape Franje. Tako su upravo na Kubi oba poglavara na neki način „kod kuće“, „na svome području“. Također, da susret ne bi poprimio konotacije zasad nepostojećeg recipročnog sakramentalnog zajedništva, radije je izabran profani ambijent zračne luke nego li crkveni, sakralni prostor.

4.  Što kažete o vremenu susreta?

Radujem se što do toga susreta dolazi upravo sada, u vremenu prije održavanja Velike i svete sinode pravoslavnih Crkava koja se treba održati ove 2016. godine. Skup takvoga značaja na Istoku nije održan još od vremena Drugog nicejskog koncila, 787. godine, prošlo je dakle otada do danas čak 1229 godina. Od povijesne je važnosti u kojem će se duhu taj svepravoslavni skup odvijati, osobito kakvi će stavovi na njemu naspram katolika i drugih kršćana dolaziti do izražaja. Dosad je među pravoslavnima u pogledu ekumenskih aktivnosti i dijaloga prednjačila carigradska patrijaršija, dok je ruska pravoslavna Crkva u novije doba uglavnom bila percipirana kao ona koja je rezervirana i suzdržana, poglavito zbog određenih razilaženja s Katoličkom Crkvom. Ovaj susret najviših poglavara dviju Crkava, upravo u sadašnjem trenutku, prije te velike svepravoslavne Sinode, budi nadu da će ekumenske odnose između Katoličke Crkve i pravoslavnih Crkava Istoka ubuduće, uz carigradsku patrijaršiju, još intenzivnije njegovati i promicati i Ruska i Srpska i ostale mjesne pravoslavne Crkve. U suvremenom, svjetonazorski pluralnom svijetu, sve Crkve, Istoka i Zapada, čine mi se pozvane pokazati više otvorenosti prema kršćanskoj braći u drugim Crkvama i prema suradnji s njima.

5.  Može li se susret pape Franje i ruskog patrijarha Kirila odraziti i na međucrkvene odnose kod nas? Smije li se ovaj njihov susret povezivati s odgođenom kanonizacijom bl. Alojzija Stepinca?

Susret Pape i Patrijarha se dakako može odraziti na međucrkvene odnose kod nas: snažno, malo ili nikako, čak i negativno. Ovisno o tome što će naše mjesne Crkve i naše javnosti, uključujući i crkvene i društvene medije svih vrsta, u našim državama, napraviti od ovoga susreta, kako će ga interpretirati. U svakom slučaju i kod nas je načelno moguće upotrijebiti ovaj susret najviše razine za dinamizaciju i rasterećenje međucrkvenih odnosa na nacionalnim razinama, razinama mjesnih Crkvi, osobito na razini odnosa između Srpske pravoslavne Crkve i Katoličke Crkve u Hrvata, koji su u zadnje vrijeme dodatno opterećeni upravo prigovorima dijelova Srpske pravoslavne Crkve i njenih poglavara kao i dijelova srpske javnosti protiv kanonizacije bl. Alojzija Stepinca. Dakako da ja ne mogu znati je li i, ako jest, na koji je način, susret Pape i Ruskog patrijarha povezan s kanonizacijom bl. Alojzija Stepinca, budući da to mogu znati samo oni koji su neposredno organizirali i dogovarali ovaj susret. Ipak držim vjerojatnijim da odgođena kanonizacija bl. Alojzija nije bila izravna i eksplicitna tema prilikom organizacije susreta. No jednako tako držim da su pravoslavne Crkve iz čitavog niza riječi, gesti i postupaka pape Franje, uočili njegovu pažnju i veliko uvažavanje sadašnjeg pape naspram pravoslavnih Crkvi. Stoga vjerujem, da je i odgađanje kanonizacije bl. Alojzija Stepinca ako ne izravno onda svakako neizravno, posredno, suutjecalo na ovaj susret, i to kao jedan od više znakova koji su u pravoslavnim Crkvama prepoznati kao Papin iskaz njihovog uvažavanja. Papino uzimanje u obzir pravoslavnih poteškoća u vezi s kanonizacijom bl. Alojzija Stepinca i njegova raspoloživost da tzv. komisijskom „relektirom“, ponovnim čitanjem, prije kanonizacije i pravoslavnima omogući objektivno upoznavanje cjelovitoga profila bl. Alojzija, što im – uslijed izobličene slike o Stepincu koju im je ponajviše posredovala zlohotnim interesima vođena komunistička propaganda – ranije nije bilo moguće, to papino uvažavanje i ta raspoloživost zasigurno nisu mogli odmoći nego samo pridonijeti da se Ruska pravoslavna Crkva otvori i za susrete najviših poglavara, kao što je ovaj na Kubi. Jedna pobožna baka, koja jako štuje bl. Alojzija Stepinaca i moli mu se, prije dva dana mi je – čuvši za susret Svetog oca pape i pravoslavnog patrijarha – rekla da ona i taj susret, drži jednim od Božjih darova po zagovoru bl. Alojzija Stepinca. Rekla mi je: „Bl. Alojzije je sigurno, jer je pravi svetac, sam radije odabrao odgađanje svoje kanonizacije, nego li odgađanje približavanja kršćanskog Istoka i Zapada“. Dosad su u crkvenoj i izvancrkvenoj javnosti uglavnom prevladavale predodžbe i očekivanja da put poglavara Katoličke Crkve do susreta s poglavarom Ruske pravoslavne Crkve vodi preko prethodnog susreta s poglavarom Srpske pravoslavne Crkve. Susret na Kubi potvrdio je da je obrnuti redoslijed ipak bio lakši i jednostavniji: prvo susret s poglavarom Ruske, a tek nakon njega susret s poglavarom Srpske pravoslavne Crkve, kad god se to, u bližoj ili daljnjoj budućnosti dogodilo. Vjerujem da bismo svi mi kršćani u srpskom i hrvatskom narodu imali više razloga za zadovoljstvo i ponos zbog evanđeoske dosljednosti da su se papini susreti s poglavarima pravoslavnih Crkava dogodili prema onom prvom redoslijedu: prije susret sa srpskim pa onda s ruskim patrijarhom. No jednako smo zahvalni Duhu Svetome, koji kršćansko jedinstvo gradi bez prisile na ljudima, da je potaknuo ljudska srca da dođe i do ovoga susreta na Kubi. Premda su uzroci i razlozi ekumenskog zaziranja i „sporohodnosti“ na našim prostorima u konačnici prepoznatljivi i u određenom smislu „razumljivi“, premda ne i „opravdani“, ipak se i hijerarsi, i teolozi i vjernici svih ostalih razina u Srpskoj pravoslavnoj Crkvi i u Katoličkoj Crkvi u Hrvata, dakle svi si mi na prostorima naših samostalnih država, povodom ovoga susreta na Kubi, možemo propitati savjest, zašto je lakše i brže organizirati susret između poglavara Katoličke Crkve i poglavara prostorno udaljenije Ruske pravoslavne Crkve nego li između poglavara Katoličke Crkve i poglavara prostorno bliže Srpske pravoslavne Crkve? Što nas to uvijek iznova truje da su nam gesla više: „srpska zemljo ti propala ako papu dočekala“ ili pak „grčka (pravoslavna) vjera, nikakva vjera“, nego li Isusova molitva: „da budu jedno“ (Iv 17, 11)? Ako Isusova zapovijed glasi: „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!“ (Iv 15, 12), po čijoj se zapovijedi mi zapravo ravnamo, svjesni toga ili nesvjesni, kada „mišlju, riječju, djelom i propustom“ ranjavamo jedni druge? Očito je: po zapovijedi Isusa Krista, zasigurno se ne ravnamo! Tko je onda naš Gospodin? Što je onda temelj našeg života i naših međusobnih odnosa? Je li razlog našim netrpeljivostima i podjelama naša utemeljenost i vjernost Isusu evanđelja ili možda upravo naša neutemeljenost na Isusu evanđelja i naša udaljenost od Njega? S obzirom na višeslojnu situaciju u Srpskoj pravoslavnoj Crkvi, nakon ovoga „kubanskog susreta“ pape Franje i ruskog patrijarha Kirila, želim vjerovati da će put poglavara Katoličke Crkve do susreta i s poglavarom Srpske pravoslavne Crkve, kao i put do kanonizacije bl. Alojzija Stepinca biti brži i lakši. Možda nisam dovoljno realan, ali zar i Sveto pismo ne govori o abrahamovskoj „nadi protiv svake nade“ (Rim 4, 18)? Valja računati s time da nam mostorušitelja, huškača i bukača inficiranih međunacionalnom, međuvjerskom, međusvjetonazorskom, međustaleškom i međustranačkom mržnjom ni u Crkvi ni izvan Crkve nažalost još dugo neće ponestati, no radi zajedničkog mira i dobra na svima nama je da se i u međunacionalnim i u međucrkvenim odnosima u što je moguće većoj mjeri oslobađamo od destruktivnih paradigmi, bilo onih „velikonacionalnih“, bilo onih eklezijalno isključivih. Vrijeme će pokazati koliko dugo će i nama, u ovim našim još uvijek kojekakvim prizemnim sebičnim interesima duboko konfrontiranim sredinama, biti potrebno da shvatimo da nas put neistine, klevete, ogovaranja, nanošenja bilo koje vrste zla bližnjemu, ne vodi u bolje i Božje, nego u propast, ne samo naših „neprijatelja“ nego i nas samih. U svakom slučaju osamdesetogodišnji papa Franjo i sedamdesetogodišnji patrijarh Kiril ovim su susretom svim kršćanima i cijeloj svjetskoj javnosti podarili znak nade koji je primjeren njihovoj zreloj dobi i mudrosti kao i njihovoj odgovornoj službi u „jednoj, svetoj, katoličkoj i apostolskoj“ Crkvi Kristovoj. Nadajmo se da više neće trebati proći stoljeća i tisućljeća da se ostvare ovakvi susreti koji hrane našu nadu i našu vjeru u postizanje većeg stupnja jedinstva nauka i prakticiranja zajedništva u sakramentima između kršćana Katoličke Crkve i kršćana pravoslavnih Crkava. I oprostite mi, na kraju bih samo želio još napomenuti, da sve što sam iznio u ovom našem razgovoru nisam govorio u ime bilo koje institucije nego isključivo u svoje vlastito ime. Hvala Vam za poziv i za pažnju koju ste posvetili mojim razmišljanjima i vrednovanjima.

 

Tekst autorizirao Jure Zečević, u četvrtak, 11. veljače 2016.

 

Print Friendly, PDF & Email