Dodji i slijedi
 

“Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!” Ostaviti sve, poziv je u najdubljem smislu te riječi

 

Kada mi netko predloži da govorim o pozivu slijediti Isusa, primjerice skupinama mladih različitih podrijetla, osjetim osobitu radost. Svaki put ova tema biva i meni sve novija, jer me uvijek iznova povezuje s Bogom koji me pozvao da ga slijedim kao fokolarin svećenik pred više od pedeset godina – bilo je to oko 1949. godine. Od tada me neprestano zove. Njegov poziv je, naime, nešto što prožima cijeli život, u svakom njegovom trenutku.

Mislim da se u razgovoru o pozivu treba osvrnuti na Novi zavjet, odakle se crpi čisti, izvoran, originalan poziv.

 
Pozivanje apostola

 

Počnimo od poziva apostola. Isus je otišao na Genezaretsko jezero. Ugledao je dvije barke privezane uz obalu. Jedna od njih bila je Šimunova.

«Nakon što je ušao u nju i poučio mnoštvo, reče Šimunu: “Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.” Odgovori Šimun: “Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.” Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći.” A budući da su Šimun, Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi koji su bili Šimunovi ortaci bili zadivljeni zbog ulovljene ribe, Isus reče Šimunu: “Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!” Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.» (Lk 5, 1 -11).
Možemo pretpostaviti da su Šimun, Jakov i Ivan, obavljajući aktivnost malih poduzetnika, bili dobrostojeće osobe, sa svojim obiteljima. U određenom trenutku dolazi do susreta s onim čovjekom kojega još nisu poznavali kao Mesiju, sa Sinom Božjim; zatim čudesan ulov, njihova zadivljenost pomiješana sa strahom, neke Isusove riječi. I oni u sebi primjećuju duboki, osobni poziv koje Evanđelje božanskom jednostavnošću ovako izražava: “ostaviše sve i pođoše za njim”.
Ostavili su sve. Ostavili su obitelji; Šimun je vjerojatno ostavio i ženu, možda na kratko vrijeme; ostavili su ono malo svojih dobara; svoje navike; svoj dotadašnji život da bi slijedili ovog proroka, ovog propovjednika koji je hodao po ulicama Galileje i Judeje i naviještao nešto novo.
Sjećam se mojeg poziva. Ja nisam osjetio Isusov poziv da ostavim sve. Međutim, osjetio sam – onako kako to osjete svi oni koji Ga kasnije slijede – vrlo tih, nježan i mio glas, koji mi je pokazao ljepotu drugačijeg života nego što sam ga do tada zamišljao, života življenog potpuno za Boga i za čovječanstvo, koji će mi donijeti nepoznanice i boli, ali koji me neodoljivo privlačio.

 

Poziv Levija i bogatog mladića

 

U Lukinom evanđelju čitamo: “Nakon toga iziđe i ugleda carinika imenom Levija gdje sjedi u carinarnici.” (Carinik se smatrao javnim grješnikom koji se okoristio ubiranjem poreza tlačeći svoj narod, i to za Rimljane, dakle za stranu vlast). Prošavši ispred njegove carinarnice Isus mu reče: “Pođi za mnom! On sve ostavi, usta i pođe za njim.” (Lk 5, 28).
U ovom slučaju poziv se pojavljuje kao nešto zasljepljujuće i izvanredno, što nas zateče u posebnom trenutku života, bez obzira u kakvim se duhovnim uvjetima nalazimo.
To dolazi do izražaja i u jednom drugom zapanjujućem ulomku evanđelja. Dvanaestorica su slijedila Isusa, a bilo je i nekoliko žena, među kojima i Marija zvana Magdalena, iz koje bijaše izagnao sedam đavola;” (Lk 8, 2). I nju je Učitelj pozvao, bez da je imalo vodio računa o njezinom dotadašnjem životu, čak dotle da je na sebe privukao kritike pismoznanaca koji su mrmljali protiv Njega i njegovih učenika govoreći: “Zašto s carinicima i grešnicima jedete i pijete?” Isus im odgovori: “Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Nisam došao zvati pravedne, nego grešnike na obraćenje.” (Lk 5,30-32).

Među svojim izravnim suradnicima Bog treba i grješnike, tj. osobe koje izlaze iz negativnih iskustava, ali se na njima ne zaustavljaju, već ih prevladavaju, uzdižući se do darivanja sebe Bogu- u korist čovječanstva. Njihovi su životopisi predivne pripovijesti o svetosti (sjetimo se samo svetog Augustina) koje su uljepšale Crkvu, donijevši joj bezbrojne plodove.
Evanđelje govori o još jednom pozivu, drugačijem od onih koje smo do sada spomenuli, koji poziva da razmišljamo na osobiti način. To je poziv bogatog mladića.
“I dok je izlazio na put, dotrči netko, klekne preda nj pa ga upita: “Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?” Isus mu reče: “Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini! Zapovijedi znadeš. On mu odgovori: “Učitelju, sve sam to čuvao od svoje mladosti.” (Koliko je drugačiji od Levija ovaj mladić u svom potpunom poštivanju zapovijedi!) Isus ga nato pogleda, zavoli ga (evo poziva: Isusov pogled pun ljubavi prema njemu) i reče: Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.” (Predivan sažetak poziva u njegovoj potpunosti i cjelovitosti.) “On se na tu riječ smrkne – zaključuje evanđelje – i ode žalostan jer imaše velik imetak.”

Kraljevstvo Božje je doista otajstveno!
Ovdje dobar mladić odbija poziv da slijedi Isusa. Čini to jer je bogat: bogat onim osjećajem sigurnosti i moći koje mu daje novac, iako on ne troši loše svoja dobra. Ali posjedovanje tih dobara zapriječilo mu je da shvati Isusov osobiti pogled ljubavi. On ga je želio ispuniti većim bogatstvom: “Imat ćeš blago na nebu…”, duhovno blago neizmjerne ljepote koje će ga ispuniti i na zemlji jer su nebo i zemlja duboko povezani, iako su naše oči ponekad nesposobne da to vide. Taj mladić se odrekao toga i “otišao žalostan.”
Više sam puta imao prilike razgovarati s osobama koje su nakon mnogo godina vjernosti, prestale slijediti Božji poziv.
U bilo kojoj životnoj dobi se nalazili, uvijek sam u njima susreo tugu i nemir, duhovnu neugodnost ponekad pomiješanu s rezigniranošću.
Sigurno je da ih Bog ne ostavlja, jer njegov poziv, plod njegove slobodne ljubavi, uključuje i čovjekov slobodan odgovor. Pa ipak je razumljiva tuga koja u njima prevladava, da tako kažemo ontološka tuga, jer poziv nije nešto slučajno: on je nešto bitno, nešto što dira čovjeka u njegovoj dubini, neka vrsta novog stvaranja. Zato kad čovjek odgovori na ljubav Boga koji ga činom ljubavi poziva, to je poput duhovnog vjenčanja koje se događa između dvije osobe, potpuni dar.
Može se bez sumnje dogoditi da koji put, od strane čovjeka, nema vjernosti. Sam Petar, prvi apostol, zanijekao je učitelja, a i učenici su ga svi u vrijeme muke ostavili.
Poziv stoga ne podrazumijeva već potpuno dostignuto savršenstvo. Traži, međutim, odgovor na njega (poziv) svakodnevno i, ako je potrebno, pokajanje i novi početak.
To je duboko značenje poziva.
(Nastavlja se)

 

Pasquale Foresi

 

 

Print Friendly, PDF & Email