Slijediti Isusa

 

Što je potrebno da bismo slijedili Isusa

 

Vratimo se Lukinom evanđelju.

Ovdje nalazimo nekoliko sakupljenih značajnih zabilješki o onome što je potrebno da bismo slijedili Isusa. Kratko ćemo ih ispitati.

Dok su išli putom, reče mu netko: “Za tobom ću kamo god ti pošao.” Treba imati u vidu da u to izvanredno vrijeme slijediti Isusa nije značilo toliko ući u neku posebnu zajednicu života ili, još manje, u neku redovničku zajednicu. Značilo je prije svega živjeti s njim na ulici, hodajući po cestama Palestine. Bio je to dakle težak, zahtjevan život, tako da Isus smatra potrebnim pojasniti: “Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.” (Lc 9, 57-58).

U narednim stoljećima, pojavom i osnivanjem raznih oblika zajedničkog života, ljubav Crkve, koju izražava cijela zajednica vjernika, odredila je da svi Kristovi sljedbenici imaju potrebno za život i prikladno mjesto gdje živjeti u skladu s njihovim pozivom.

To ipak ne poništava radikalnu potrebu, svojstvenu onima koji nasljeduju Krista, da nemaju “gdje bi glavu naslonili”, da ne posjeduju ništa. U tome se sastoji čar njegova nasljedovanja. Sve ostalo je ono više što dolazi, dar Božji koji nikad ne izostane.

Sve više postajem uvjeren da ovaj potpuni poziv nije namijenjen samo onima koji su pozvani na posvećeni oblik života: to je poziv svih Isusovih sljedbenika, koji će se kasnije izraziti u raznim načinima života; to je poziv svih, jer svi su pozvani na potpuno darivanje Njemu.

Drugomu nekom reče: “Pođi za mnom!” A on će mu: “Dopusti mi da prije odem i pokopam oca.” Reče mu: “Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje.” (Lk 9, 59-60).

Vjerojatno riječi ovoga Isusovog sugovornika nisu bile izraz spomenute realne situacije, tj. smrti očeve, nego molba da pričeka da otac u miru završi svoje zemaljske dane, a kasnije će on slijediti Učitelja.

Isusov odgovor je nedvosmislen: njegov poziv podrazumijeva stvaranje jedne nove obitelji, što, poput onih koji su pozvani na brak, traži da ostave oca ili majku, tj. da nadiđu naravnu ljubav za novu ljubav: onu koja povezuje članove Isusove obitelji, a zadržavajući dužnu ljubav prema roditeljima.

I neki drugi reče: “Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima.” Reče mu Isus: “Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.” (Lk 9, 61-62).

Poziv da slijedimo Isusa traži potpuno darivanje sebe za cijeli život. To je, kako smo rekli, vjenčanje s Bogom: kvalitativno tako drugačiji skok od bilo kojega drugoga, da zahvaća cijeli život, tako da se više ne možemo vratiti natrag. Možda ćemo pasti i opet se podignuti, ali nitko se više ne može vratiti natrag. Oni koji to učine cijelog će života osjećati blagu tjeskobu koju ništa neće moći zaliječiti.

 

 

Marijin poziv

 

U evanđelju nalazimo i mnoge druge pozive. Jedan od njih je osobito privukao moju pozornost, jer u njemu na prvi pogled nije prisutna dimenzija «ostavljanja svega». To je Marijin poziv. Kad joj je anđeo navijestio da će postati majka Sina Božjega, Marija je jednostavno odgovorila: “Evo službenice Gospodnje” (Lk 1, 38).

Nema sumnje da ove kratke i bogate riječi podsjećaju na radikalnije “ostavljanje svega”, no to se ostavljanje događa tiho, možemo doista reći – na marijanski način.

Te nas riječi vode iznad svakog ljudskog pogleda, tamo gdje je sve uzvišeno, gdje sve postaje nevažno pred Bogom koji zove, gdje blista prianjanje i sigurnost u darivanju Njemu.

 

 

Isusov poziv

 

No ima još jedan poziv na kome bih se želio zaustaviti. To je Isusov poziv. I Isus je, na svoj način, kao Sin Božji, pozvan od vječnosti, kada je Trojstvo odredilo da će očitovati svijetu svoju ljubav poslanjem jedinorođenoga Sina Božjega. On je došao na zemlju. Trideset godina je živio uz Mariju i Josipa, u intimnosti njihovog doma i njihovog rada. Zatim odlazi u pustinju: četrdeset dana pripremao se prije nego se očitovao kao Mesija. “Tamo ga je – piše Luka – iskušavao đavao.” Zapanjujuće je: Isus je želio kušati napast! Luka nastavlja: “Tih dana nije ništa jeo (post je bio uobičajeni oblik pokore), te kad oni istekoše, ogladnje. A đavao mu reče: “Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.” Isus mu odgovori: “Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.” (Lk 4, 1A).

Na prvi pogled može izgledati da Isus, pozivajući se na Sveto pismo (usp. Pnz 8, 3), odbija pretvoriti kamenje u kruh, kao da je neosjetljiv pred ovom primarnom čovjekovom potrebom.

U evanđeljima piše da se u svom javnom djelovanju On nadasve brinuo o sitosti mnoštva koje ga je slijedilo; dva puta je umnažao kruh, sve dok nije nasitio pet tisuća ljudi, plus žene i djecu i još je – primjećuju evanđelisti – ostalo dvanaest košara (Usp. Mt 14, 13 -2 1; Lk 9, 10-17).

Kakvo značenje onda krije Isusov odgovor đavlu?

Mislim da je to da nas upozori da ne instrumentaliziramo duhovnu moć koju možemo imati u svrhu dobivanja materijalne koristi. Darujući “kruh života” – onako kako nas uči Isus – doći će i materijalni kruh.

Evanđelje nastavlja: “I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: “Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.” Isus mu odgovori: “Pisano je: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!” (Lc 4, 5-8).

Tajanstvene su riječi što ih đavao izgovara. Izgleda kao da mu je Bog dopustio vladanje bogatstvom i moći na zemlji.

I sljedbenik Isusov može doći u napast  pretvaranja svoje duhovne moći u vjersku i političku. Međutim, on se mora vježbati u kršćanskoj poniznosti, bilo da je među siromašnima ili među bogatima i moćnima. To Bog od njega traži.

Konačno – i to je posljednja napast koju Luka navodi – đavao ga “povede u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: “Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju. Odgovori mu Isus: “Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!” (Lc 4, 9-12).

Možda je ovo još suptilnija napast: hvaliti se duhovnim bogatstvima što nam ih je Bog darovao. U stvarnosti, On ih obilno dijeli onima koji ga slijede. Ovako ih navodi evanđelist Marko: “u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro.” (Mc 16, 17-18).

No nikad ne smijemo zaboraviti da ih treba darovati u služenju braći.

Sveci svih vremena, počevši od prve kršćanske zajednice, živo su svjedočanstvo toga.

Ovdje nam se još jednom nameće poziv na evanđeosku poniznost: iako nas je Bog izabrao i učinio nas sposobnima da u čovječanstvo ucijepimo struju novoga života, moramo se radovati samo zato što smo učenici Isusovi, što ga ljubimo i što se osjećamo ljubljenima od Njega.

 

Pasquale Foresi

 

 

Print Friendly, PDF & Email