Odgovori predsjednice Pokreta fokolara Marije Voce i dopredsjednika Jesusa Morana na pitanja postavljena za vrijeme Generalne skupštine održane u rujnu u Castel Gandolfu

Pokret djeluje u vrlo različitim društvenim i kulturnim okružjima. Kako se može više otvoriti društvu i istodobno zadržati unutarnje jedinstvo?
Maria Voce: Ako svi imamo isti cilj, jedinstvo je zajamčeno, jer jedinstvo se sastoji u istom cilju koji je postao naš. To bi moralo biti jasno svima onima koji na neki način pripadaju Pokretu fokolara: moraju raditi i živjeti za ujedinjeni svijet. Za kršćane to znači ostvariti jedinstvo za koje je Isus molio Oca u svojoj oporuci – “da svi budu jedno”, ut omnes unum sint – za druge znači živjeti za sveopće bratstvo. Ako je sve ono što radimo usmjereno prema tome cilju, način na koji je usmjereno je nevažan i ne utječe na jedinstvo. Stoga bi na lokalnoj razini trebalo osjećati slobodu u planiranju, koja je korisna i potrebna u tako širokom pokretu.
Jesús Morán: U mojoj radnoj skupini na Skupštini pitali smo se ima li proturječja između poslanja i identiteta, između toga da kao Pokret “izađemo” i da zadržimo čvrsti identitet. Ne može se izaći, ako nemamo neki dar za ponuditi: ne možemo izaći ako nismo ujedinjeni i ako nam nije jasno tko smo i što imamo za dati. Stoga izlazak ne može biti bijeg. Prvi su kršćani u stvari odmah izašli iz svojih zajednica zbog apostolskog žara, ali su se nešto kasnije morali zaustaviti kako bi shvatili svoj identitet, budući da su njihova tumačenja Isusovih riječi bila vrlo različita. Tako su razjasnili i uskladili stajališta, sve dotle da su odredili koja su Evanđelja bila “prava”. Nakon toga širenje kršćanstva doživjelo je veliko ubrzanje, inače vjerojatno ne bi preživjelo.

Kako odgovoriti na velike izazove situacije na Bliskom istoku, gdje su fokolarini na prvoj crti?
Maria Voce: Imam dojam da Pokret čini mnogo više nego što to izgleda. Naime, ne može se reći sve što se radi, ne mogu se izložiti osobe koje rade na terenu. Ovih sam dana primila pismo fokolarinki iz Damaska u kojemu traže od mene suglasnost da odu posjetiti zajednicu u Alepu, gdje se fokolarini već nalaze. Odgovorila sam potvrdno, iako je rizik neporeciv. Karizma jedinstva može i mora biti nazočna na tim mjestima, kako bi se gradili odnosi, kako bi se donijelo malo mira. Jasno, potrebna su politička rješenja, isto tako i humanitarna pomoć, koja dolazi i više-manje je dobro raspoređena. Pokret sa svoje strane doprinosi iskorjenjivanju mržnje iz srca ljudi, a bez te operacije ne mogu se naći prava i trajna politička rješenja. Pokušat će se naći prijelazna rješenja, ali će se na kraju opet novim sukobom pokušati riješiti probleme prethodnog sukoba. Ono što karizma jedinstva tu može učiniti je širenje kulture susreta, kulture uzajamnog povjerenja, kulture ljubavi, pomažući primjerice onima koji su u potrebi, neovisno o religijskoj pripadnosti, o društvenom položaju ili o granici koja ga dijeli od druge grupacije. Takve događaje treba staviti na vidjelo, također i nadasve preko sredstava priopćavanja, ali u granicama potrebne opreznosti. Treba se također pitati što karizma jedinstva ima za reći pred ovim sukobima, kako je moguće utjecati… Sjećam se da je svojedobno Chiara, spominjući stvarni incident koji se dogodio u Kolumbiji, rekla da se ruka terorista može zaustaviti jednostavno vršeći čin ljubavi. Sve to trebamo činiti zauzimajući se više i bolje, svi zajedno.

Jesús Morán: U biti je riječ o tome da razvijemo dijaloge, koji su naša značajka. Ovih je dana na Skupštini, u mojoj radnoj skupini, bio jedan musliman. Imati jednog brata druge religije s kojim mogu podijeliti sve, to nije mala stvar, brata koji se osjeća predstavnik muslimanskog Pokreta fokolara. To je čudo! Zato tu nazočnost Fokolara u islamskim zemljama treba razviti, isto kao što treba promovirati naš međuvjerski dijalog. Je li to mala stvar? Možda, ali čini mi se da je od temeljne važnosti.

Maria Voce: Treba pomoći i kršćanima koji se u ovom trenutku osjećaju manjina i progonjeni su. Treba im pomoći razviti praštanje, svijest da smo u Božjim rukama, da Bog vodi povijest preko njihovih patnji, tako da njihova ljubav prema Isusu raspetom i napuštenom bude realna i konkretna. Jer u tim krajnje teškim situacijama lako se mogu pojaviti osjećaji osvetoljubivosti, ljudski i opravdani, no potrebno je pomoći kršćanima u tim zemljama da podignu pogled kako bi gledali stvarnost s Božje razine. Ostat će nas malo? Da, ali ostat ćemo da bismo svjedočili kako kršćanstvo ide dalje.

Jesús Morán: Mi imamo priliku izravnih kontakata s osobama iz Pokreta u tim mjestima patnje. Važno je dati glas istinskoj stvarnosti, onome što se živi kroz riječi aktera. To često znači prenositi drugačiju viziju događaja i problema od one koju obično šire mediji. Često postoji velika zbrka i ne daje se glas onome tko radi u korist mira.

Crkva i društvo suočavaju se s pitanjem obitelji. Na tom području Djelo Marijino može ponuditi svoje veliko iskustvo…

Maria Voce: Obiteljsko pitanje u Crkvi ne može se svesti isključivo na sakramentalno pitanje. Sakramenti su učinkoviti znakovi milosti, ali ostaju znakovi, a ima i drugih znakova. Pisala mi je jedna razvedena žena, nakon što je poslušala uvod u moju ovogodišnju temu o euharistiji. Ona i djeca sada žive s razvedenim čovjekom, ali snažno osjeća da je kršćanka katolkinja i neugodna joj je ta njezina pozicija koja ju na neki način smješta izvan Katoličke crkve. No ona mi je napisala: “Nikada se nisam osjećala izvan Crkve, i dalje odlazim u crkvu. Kada idem po blagoslov svećeniku koji dijeli sakrament, u tom trenutku Isus ulazi i u mene. Ja nastojim živjeti, činiti svoj dio. Na putu sam.” I to je put svetosti, put koji ju može dovesti do svetosti.
Bog traži od nas da pomognemo svima prijeći svoj put svetosti, tj. da se približe Bogu sredstvima što ih imaju na raspolaganju, sa svojim ograničenostima i svojim poteškoćama, ali da se sve više približavaju Bogu. Chiara nam je svojedobno protumačila “izvore Boga” i nije stavila naglasak samo na Njegovu nazočnost u euharistiji, nego i na druge Božje prisutnosti u svijetu, također i u riječi i u bratu. Mislim da Pokret može predstavljati zagrljaj tim obiteljima. A budući da je dio Crkve, grleći te osobe, doprinosimo da se osjećaju manje stranci, jer ih grli jedan dio Crkve. Kasnije se mogu predložiti i druga iskustva, drugi putovi – vidjet ćemo što će reći Sinoda. No čini mi se da je iluzorno misliti da će se pojaviti jedinstvena rješenja, pojavit će se uvjerljiva i učinkovita iskustva, a ne toliko jedinstvena rješenja.

Jesús Morán: Problem obitelji je prije antropološki nego sakramentalni. U igri je Božji naum nad čovjekom, nad odnosom između muškarca i žene, nad odnosima kao takvima, stoga nad dinamikom dara, odnosa (koje bismo mogli nazvati trojstvenima). Mi se nalazimo pred antropološkim problemom. I papa je rekao da se Sinoda ne održava kako bi se riješio problem razvedenih, ne zabrinjava nas to, jer mogla bi se naći rješenja već donesena u proteklim stoljećima. Problem je mnogo ozbiljniji, a glasi: što se događa današnjem čovjeku, kako raste, kakvoj se vrsti odnosa uči i gdje? To je pravi problem obitelji. Tješi nas saznanje da i mnogo laičkih glasova, ne nužno katoličkih, postavlja naglasak na ovaj problem odnosa i na budućnost obitelji i čovječanstva.

Maria Voce: Velika odgovornost za područje obitelji i za njezine probleme pada na sredstva priopćavanja, u negativnom smislu kao i u pozitivnom, možda više u negativnom. Suviše je nasilja na ekranima, postalo je normalno ubiti i pokazati da se ubija osoba s kojom se živjelo do prije nekoliko dana… Svjedoci smo prizora koji izgledaju potpuno bezazleni, ali upućuju na prestupničke načine života. Te slike, ti pogledi na obitelj formiraju mlade za određeni tip muškarca ili žene i za određene odnose. “Što Bog želi od mene”, trebala bi se pitati mlada osoba. Ali tko joj više postavlja slično pitanje? Nitko. Roditelji to ne čine, u crkvu ne ide, a ako ide ne želi čuti što joj se govori, mediji su njezin pašnjak, a oni nažalost suviše često nude smeće. To je u velikoj mjeri pitanje formacije.
Puno je otvorenih problema, no postoje i znakovi nade. Prvi razlog za nadu je sama Sinoda. Želio ju je papa Franjo, a to je znak da je i njemu obitelj prioritet. U ljudima je poraslo povjerenje u Crkvu kao instituciju, jer u njoj prepoznaju uporište gdje se obitelj može usidriti. Drugi znak nade je ogroman potencijal mnogih obitelji koje žive bračnu vjernost, otvorenost životu, koje uzimaju na sebe probleme drugih obitelji pogođenih razvodom. Te su obitelji pravo blago jer su sposobne podijeliti terete i pratiti druge, da se ne bi osjećali isključeni iz Crkve ili još gore, iz ljubavi Božje.

 

Print Friendly