Raj 1

 

Iskustvo Chiare Lubich iz ljeta 1949. – od kontemplacije Božjih stvarnosti do utjelovljenja u ljudske

 

“Svi ovi papiri što sam ih ispisala ne vrijede ništa ako duša koja ih čita ne ljubi, ako nije u Bogu. Vrijede ako ih Bog čita u njoj.” Te riječi Chiara Lubich zapisala je 25. srpnja 1949. One su ključ za tumačenje opsežnoga teksta u kojemu izlaže svoje iskustvo svjetla započeto desetak dana ranije, a trajat će nekoliko godina. Riječ je o jednom od njezinih brojnih još neobjavljenih zapisa. Nedavno su Centar Chiara Lubich i izdavačka kuća Città nuova počeli s objavljivanjem njezinih djela, velikim dijelom neobjavljenih, kao što su dnevnici, govori i pisma. Među njima je u planu izdavanje niza zapisa nastalih od 1949. do 1951. Ona sama ih je uredila i dala im naslov “Raj 1949.”. Neke stranice te knjige objavljene su u raznim zbirkama, počevši od prvog objavljenog djela Meditazioni (kod nas Živjeti život). Dovoljni bi bili ti tekstovi da se potvrdi tvrdnja kako vrijede ako onaj tko ih čita ljubi, ako je u Bogu. To je osnovni zakon i za razumijevanje svakoga djela: postaviti se na istu razinu. Da bismo ispravno razumjeli Raj 1949. nužno je dijeliti iskustvo Chiare Lubich i gotovo ući s njom u onaj Raj o kojemu knjiga daje svjedočanstvo.

Moj prvi dojam dok sam čitao ovu knjigu bio je estetske naravi: lijepi i moderan jezik, jednostavan i sugestivan, bez ičega suvišnoga. Raj 1949. i svojim oblikom daje naslutiti da je Bog Ljepota i da je lijep njegov Raj.

 

Tekst ipak nije lagano štivo, kako zbog gustoća sadržaja, tako i zbog mnogih književnih vrsta: pisma, intimne stranice napisane u stilu duhovnoga dnevnika, bilješke za govore, članci za časopis ili komentari Riječi života, autobiografski momenti, pa čak i jedna bajka. No iako je iskustvo raznoliko, odvija se vođeno zlatnom niti. Sama autorica slijedom prosvjetljujućih etapa i posljedičnih iskustava uočava božansku pedagogiju, “otkrivanje tajni, laganih i blagih kao što je Raj, logičnih i postupnih kakav je i život”.

Tekst ne prati unaprijed pripremljen plan, nego dopušta da ga svojim slijedom vode događaji, ponekad i neočekivano. Bog povlači jedno svoje stvorenje na stranu svoga otajstva, gotovo kontemplacije, shvaćanja i novog ostvarivanja velike povijesti spasenja čiji je vrhunac i završetak objave Isus Krist.

Čitajući Raj 1949. imao sam isti dojam kao kad uzlijećemo zrakoplovom. Na početku krajobraz se mijenja brzo i vide se kontrolni toranj, piste za slijetanje, zgrade u gradovima, planine. Malo po malo kako se zrakoplov uspinje, krajobraz postaje nejasan. Na velikoj visini imamo dojam da stojimo. Dolje se sve kreće sporo, a ipak je zrakoplov mnogo brži nego kad je uzlijetao. Isto je tako putovanje opisano u ovome djelu: na početku se lako uočava slijed različitih prijelaza, brojnih i uvijek novih. Dovoljno je pročitati prve odlomke objavljene u knjizi i odmah nas ushićuje prizor rijetke ljepote prirode, koja je u trentinskim Dolomitima podloga velikom iskustvu, kao što je zalazak sunca 17. srpnja 1949., tek drugi dan “putovanja”. Zalazak priziva očitovanje Riječi koje se dogodilo za vrijeme meditacije u crkvi u Tonadicu u 6 sati popodne: “Sjećam se da smo malo kasnije s jednoga brežuljka vidjeli kako zrake sunca, koje je upravo zašlo iza jedne planine, odsijevaju prema nebu. Tada sam rekla svojim prijateljicama: ‘To je Riječ, ljepota, sjaj Očev’.”

 

Malo po malo kako prolaze dani i mjeseci, leti se na većim visinama, prodire se u stvarnosti Božje, stvarnosti stvaranja i povijesti, uočene iz posebne perspektive: iz Jednoga, iz Trojstva, upoznavanje iznutra.

Na početku mjeseca rujna 1949. polagano počinje silazak. Napuštaju se Dolomiti, brdo Tabor, kako bi se vratili “na zemlju” i gledali, svjetlom odozgor, svakodnevnu stvarnost. Putovanje se nastavlja, suočavajući se s proturječjima, otporima i bolima čovječanstva. U nebu su doživjeli ono “već” vječnosti, puninu svjetla i radosti. Dok uranjaju u grad postaju svjesni da to “nije još”. Nije slučajno da je prva riječ kojom se otvara knjiga Chiare Lubich “Abba, Oče”. Evo nas u krilu Očevu, u Raju: to je uzlijetanje, početak velikog putovanja. Posljednja riječ kojom knjiga završava je “čovjek”. Evo nas na zemlji, s čitavim “rajem” unutra: sletjeli smo. U duši ostaje samo jedan veliki žar: donijeti nebo na zemlju, svjesni da se nalazimo između “već” i “još ne”.

 


Uživati u Raju 1949.

“Primijetila sam kako iz mojih usta spontano izlazi riječ: ‘Oče’. U tom sam se trenutku našla u krilu Očevu.”

“Putovanje u Raj” započinje kada Duh Sveti stavi na usne riječ “Oče”. Tako nas je Isus naučio moliti: nije to neka formula, nego otkriće da nas Bog ljubi dotle da smo doista njegova djeca. A gdje bi mogla stanovati djeca ako ne u kući Očevoj?


 

Fabio Ciardi

 

Print Friendly, PDF & Email