Riječ vjenčava dušu
Originalnost mističnog vjenčanja u iskustvu Chiare Lubich
Onog 16. srpnja 1949., nakon što je molila Isusa Euharistiju da sklopi jedinstvo na njezinoj poništenosti iz ljubavi i na poništenosti iz ljubavi Igina Giordanija, Chiara Lubich se našla u krilu Očevu, s jasnim dojmom da je uronjena u sunce. Vidjela je sunce posvuda: dolje, gore, oko sebe te iščekivala nova rasvjetljenja kako bi svoje oko naviknula razabrati sve koji su tu prebivali. Izgledalo joj je poput neizmjernoga, kozmičkog bezdana. I posvuda je bilo zlato i vatra: gore, dolje, desno i lijevo. Bila je to beskrajna stvarnost, pa ipak se nije osjećala izgubljenom, već je imala dojam da je kod kuće.
Narednoga dana 17. srpnja shvatila je ljepotu Riječi, izraz Oca unutar Sebe. Kada je izašla iz crkve, sunce je upravo bilo zašlo i bacalo svoje zrake koje su sijale iza planine.”Evo Riječi”, uskliknula je, ona je sjaj Očev! Dok joj se nebo objavljivalo, dogodilo se nešto neočekivano: “Riječ je u mističnom vjenčanju vjenčala Dušu”. Takvo iskustvo doživjele su i druge žene prije nje: Gertruda Velika, Hildegarda iz Bingena, Katarina Sijenska, Katarina de Ricci, Marija Magdalena de Pazzi. One pripovijedaju o anđelima i svecima kao svjedocima na vjenčanju Zaručnika koji stavlja prsten na prst zaručnice. Jednoga dana, dok sam čitao zapise iz toga razdoblja, upitao sam Chiaru kako se to njoj dogodilo. “Riječ je u mističnom vjenčanju vjenčala Dušu”, odgovorila mi je ponavljajući ono što je upravo pročitala u oskudnim bilješkama. Je li sve u tome? Sve je u tome. Bitna i jezgrovita kao Terezija Avilska kada je pričajući svoje slično iskustvo napisala: “Samo ovo mogu reći: da je duša, ili bolje rečeno njezin duh, postala jedno s Bogom”. I Chiara je postala jedno s njezinom zaručnikom – Riječju.
Njezino je iskustvo slično iskustvu drugih mističarki, ali s jednom značajnom posebnošću: Riječ je vjenčala Dušu s velikim “D”. Chiara živi iskustvo crkvenosti, osjeća se izrazom cijele skupine, primjećuje da su postali Crkva. Piše izrijekom: “Riječ je vjenčala Dušu kao Crkvu”. To je povratak biblijskoj zamisli Boga koji vjenčava svoj narod, Krista koji vjenčava Crkvu. Shvatila je veliku tradiciju. Sveti Bernard tako piše: “Bog je stvorio i trpio mnogošto ne samo za jednu dušu, nego da bi mnoge okupio u jednoj Crkvi, kako bi stvorio samo jednu zaručnicu” (Riječ LXVIII. o Pjesmi nad pjesmama).
Dok je mistično vjenčanje u povijesti kršćanske duhovnosti često sagledavano kao individualno iskustvo, u Chiari je to iskustvo cijele skupine duša stopljenih u jedinstvo, koje su postale Crkva.
U jednoj vjenčanoj Duši, pojedine duše mogu se potom smatrati i osobno vjenčane. To je krštenje dovedeno do svoje punine, gdje slika vjenčanja izražava potpunu preobrazbu u Krista.
Narednih dana nakon 17. srpnja Chiara je postupno postala svjesna da je zahvaljujući tom dubokom sjedinjenju Zaručnik učinio zaručnicu dionicom svoje baštine. “Miraz” što ga je On donio na dar bio je ništa manje nego čitavi Raj.
Tako je za Chiaru počelo bračno putovanje. Kroz više mjeseci Zaručnik je obznanjivao zaručnici ono što joj je već pripadalo, upoznao ju je s Rajem kroz svoje oči. Zaručnica, tako ona piše, “ljubi, vidi, želi što ljubi, vidi, želi zaručnika”. Čujemo ju kako kliče: “Slatki moj Zaručniče, suviše je lijepo Nebo, a ti mi kao božanski ljubitelj, nakon mističnog vjenčanja, pokazuješ svoje posjede koji su moji”. Izgleda kao da slušamo krik Ivana od Križa: “Moja su nebesa i moja je zemlja. Moji su svi narodi. Pravednici su moji, moji su grješnici. Anđeli su moji, i Majka Božja i sve su stvari moje. I Bog je moj i za mene, jer je Krist moj i sav za mene. Što, dakle, tražiš i što pitaš, dušo moja? Tvoje je sve to i sve je to za tebe!” (Molitva zaljubljene duše).
Ali i zaručnica svome Zaručniku mora donijeti miraz. Budući da je Chiarino vjenčanje mistično u crkvenoj dimenziji, miraz neće biti nešto osobno ili intimno (vlastite sposobnosti ili vlastita svetost). Zaručnik u miraz traži ništa manje nego sve stvoreno. Samo kolektivni subjekt može donijeti u miraz sve stvoreno (biti njegov izraz).
Tako uzvišeno mistično iskustvo traži uranjanje u materijalnu stvarnost. To je poziv na ulazak u svijet rada, politike, društvenoga i obiteljskog života kako bi ga u potpunosti primila u svoju svakodnevicu. Potpuno suprotno od duhovnoga bijega.
Tako smo u posljednjim godinama njezina života čuli kako je Chiara usvojila riječi Jacquesa Leclercqa, kao izraz njezine najdublje zaručničke želje: “Bože moj, doći ću k Tebi… Poći ću Ti ususret s mojim najluđim snom: donijeti ti svijet u rukama”.
Uživati u Raju 1949.
“Tek sada, nakon što su naše duše… postale Crkvom… one mogu reći, bilo u jedinstvu s drugima, bilo pojedinačno… da su zaručnice Kristove.”
I veliki teolog Congar napisao je da su “sve (kršćanske osobe) zaručnice, ali Bog ih vidi i želi takve kao članove Zaručnice, a to je Crkva”. Samo u jedinstvu – jedno srce i jedna duša – može se dostići ta punina sjedinjenja s Bogom koje jedino Crkva može posjedovati i dati.
Fabio Ciardi
Odgovori