“Gospodin je dobar svima, milosrdan svim djelima svojim.” (Ps 145,9)

 

Slide_WoL_August2017

 

Ovaj psalam je pjesma slave, proslava kraljevstva Gospodinova koji vlada čitavom poviješću. To je kraljevstvo vječno i veličanstveno, ali se izražava u pravednosti i u dobroti: više nalikuje očinskoj blizini nego moći nekog vladara.

Bog je glavni lik toga hvalospjeva. On objavljuje svoju nježnost, preobilnu kao što je majčinska: On je milosrdan, milostiv, spor na srdžbu, bogat dobrotom, velik u ljubavi…

Božja se dobrota očituje prema izraelskom narodu, ali se širi na sve što je proizišlo iz njegovih stvaralačkih ruku, na svakoga čovjeka i na sve stvoreno.

Na kraju Psalma autor poziva sve živo da se pridruži tom pjevu, kako bi se umnožio njegov navještaj u skladnom višeglasnom zboru:
“Gospodin je dobar svima, milosrdan svim djelima svojim.”

 

Sam je Bog povjerio stvoreno marljivim rukama muškarca i žene, kao otvorenu “knjigu” u kojoj je zapisana njegova dobrota. Oni su pozvani surađivati u Stvoriteljevu djelu, dodavajući stranice pravednosti i mira, hodajući u skladu s Njegovim naumom ljubavi.

No nažalost, oko sebe vidimo mnoge rane nanesene često i bespomoćnim ljudima te prirodnom okolišu. Razlog tome je ravnodušnost mnogih, egoizam i nezasitnost onih koji iskorištavaju veliko bogatstvo okoliša samo za svoje interese i na štetu općega dobra.

Posljednjih godina u kršćanskoj zajednici dolazi do nove svijesti i osjetljivosti prema poštivanju stvorenoga. U tom pogledu možemo podsjetiti na brojne pozive uglednih osoba koje ohrabruju na otkrivanje prirode kao zrcala božanske dobrote i baštine čitavoga čovječanstva.

Ovako se izrazio ekumenski patrijarh Bartolomej I. u svojoj poruci prigodom Svjetskoga dana molitve za očuvanje stvorenoga prošle godine: “Traži se stalna budnost, formacija i podučavanje, tako da bude jasna veza današnje ekološke krize s ljudskim strastima […] čiji je rezultat i plod kriza okoliša koju proživljavamo. Jedini je put povratak na drevnu ljepotu […] umjerenosti i askeze koje mogu dovesti do razumnog upravljanja prirodnim okolišem. Pohlepa u zadovoljavanju materijalnih potreba sa sigurnošću dovodi do duhovnog siromaštva čovjeka, a ono podrazumijeva uništavanje prirodnog okoliša.”[1]

A papa Franjo u enciklici Laudato si’ napisao je: “Briga za prirodu dio je načina života koji uključuje sposobnost za suživot i zajedništvo. Isus nas je podsjetio da imamo Boga kao našega zajedničkog Oca, i da nas to čini braćom i sestrama. Bratska ljubav može biti samo besplatna […] Ta ista besplatnost navodi nas da ljubimo i prihvaćamo vjetar, sunce ili oblake, iako ih ne možemo staviti pod svoju kontrolu. […] Moramo iznova osjetiti da trebamo jedni druge, da imamo zajedničku odgovornost za druge i svijet, te da vrijedi biti dobar i čestit.”

Zato iskoristimo trenutke slobodne od radnih obveza, ili sve prigode što ih imamo tijekom dana, kako bismo usmjerili pogled prema nebeskoj dubini, prema veličanstvenim planinskim vrhuncima i neizmjernom moru, ali i prema maloj vlati trave iznikloj na rubu ceste. To će nam pomoći prepoznati veličinu Stvoritelja ljubitelja života i pronaći korijen naše nade u njegovoj beskrajnoj dobroti koja sve obuhvaća i prati.

Za nas same i za našu obitelj odaberimo trezveni stil života, koji poštuje zahtjeve okoliša i razmjeran je potrebama drugih ljudi, kako bismo se obogatili ljubavlju. Dijelimo dobra zemlje i rada sa siromašnijom braćom i svjedočimo puninu života i radosti noseći nježnost, dobrohotnost i pomirenje u svoje okružje.

Letizia Magri

[1] Usp. Ekumenski patrijarh Bartolomej I., Poruka za Svjetski dan molitve za očuvanje stvorenoga, 1. rujna 2016.;

 

 

 

 

 

Print Friendly