RZ0819 m

 

„Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.“ (Lk 12,34)

 

Srce je nešto najintimnije, najskrovitije i najvitalnije što imamo; blago je ono što ima najveću vrijednost, što nam daje sigurnost za današnji dan i za budućnost. Srce je također i sjedište naših vrijednosti, korijen naših konkretnih odabira; to je tajnovito mjesto u kojem se propitkujemo o smislu života: čemu zapravo dajemo prvo mjesto?

Što je naše blago za koje smo u stanju zapostaviti sve ostalo?

U potrošačkom društvu zapadnoga stila sve nas navodi na gomilanje materijalnih dobara, na okupiranost vlastitim potrebama, na zanemarivanje potreba drugih, a u ime individualne dobrobiti i učinkovitosti. No već evanđelist Luka, u posve drugačijem kulturnom kontekstu, donosi ove Isusove riječi kao odlučno i opće učenje, za muškarce i žene svakoga vremena i svakoga prostora.

 

„Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.“

 

U Evanđelju po Luki snažno se naglašava potreba korjenitog, konačnog i tipičnog odabira Isusova učenika. Bog Otac je istinsko Dobro i On mora zauzeti čitavo srce kršćanina, po primjeru samoga Isusa. Taj poseban odabir donosi sa sobom pouzdano predanje Njegovoj ljubavi i mogućnost da postanemo doista bogati, jer smo djeca Božja i baštinici njegova Kraljevstva.

To je pitanje slobode: ne dajmo da nas posjeduju materijalna dobra, nego mi budimo doista gospodari.

Materijalno bogatstvo može zauzeti srce i stvoriti rastuću tjeskobnu želju da i dalje posjedujemo, a to je stvarna ovisnost. Međutim, u ovom ulomku Evanđelja[1] potaknuti smo na milostinju. To je pitanje pravde, a diktira ju milosrđe koje olakšava srce i otvara nas bratskoj jednakosti.

Svaki kršćanin osobno i cijela zajednica vjernika mogu doživjeti istinsku slobodu kroz dijeljenje materijalnih i duhovnih dobara s onima kojima su potrebna. Upravo je to kršćanski način života koji svjedoči istinsko povjerenje u Oca i postavlja čvrste temelje civilizacije ljubavi.

 

„Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.“

 

Da bismo se oslobodili ropstva posjedovanja, pomoći će nam ovaj prijedlog Chiara Lubich:

„Zašto Isus toliko ustraje na odmaku od dobara, sve dotle da to postavlja nužnim uvjetom da bismo Ga mogli slijediti? Jer je On prvo bogatstvo našega života i istinsko blago! […] On nas želi slobodne, s dušom očišćenom od svake navezanosti i svake zabrinutosti, kako bismo ga doista mogli ljubiti svim srcem, umom i snagama. […] Od nas traži da se odreknemo imetka i zato što želi da se otvorimo drugima. […] Najjednostavniji način odricanja je davanje.

Dati Bogu ljubeći ga. […] A da bismo mu pokazali tu ljubav, ljubimo našu braću i sestre, spremni sve riskirati za njih. Iako nam možda ne izgleda tako, imamo mnogo bogatstava koja možemo dati u zajedništvo: možemo dati ljubav u srcu, očitovati srdačnost, podijeliti radost; možemo dati na raspolaganje naše vrijeme, molitve, nutarnja bogatstva; ponekad imamo razne predmete, knjige, odjeću, prijevozna sredstva, novac. […] Darujmo bez previše razmišljanja da nam to može poslužiti u nekoj prigodi. […] Sve može biti korisno, no udovoljavajući takvim mislima u naša se srca uvlače mnoge navezanosti i stvaraju se uvijek nove potrebe. Nastojmo zadržati samo ono što nam je potrebno. Budimo pozorni da ne izgubimo Isusa zbog nekoga iznosa što smo ga stavili na stranu, zbog nečega bez čega možemo.“[2]

Marisa i Agostino u braku su 34 godine. Evo što su nam ispričali: „Nakon osam godina braka sve nam je išlo dobro: kuća i posao bili su upravo onakvi kakve smo željeli. No tada nam je predloženo da se iz Italije preselimo u jednu latinoameričku zemlju kako bismo podržali mladu kršćansku zajednicu. Među tisućama raznih glasova – strepnje, straha od neizvjesne budućnosti, ljudi koji su nam govorili da smo ludi – oboje smo razaznali jedan koji nam je davao veliki mir. Isusov nam je glas predlagao: ‘Dođi i slijedi me’. To smo i učinili. Tako smo se našli u posve drugačijem okruženju od onoga na koje smo navikli. Nedostajalo nam je mnogo toga, ali smo osjećali kako zauzvrat nalazimo druga bogatstva, kao što je prijateljski odnos s mnogim ljudima. Veoma je snažno bilo i iskustvo Providnosti. Jedne smo večeri priredili malo slavlje i svaka je obitelj donijela nešto tipično za večeru. Mi smo se bili upravo vratili iz Italije i donijeli smo poveći komad sira parmezana. Boreći se između želje da jedan dio sira podijelimo s obiteljima i misli da ćemo uskoro opet biti bez njega, prisjetili smo se Isusovih riječi: ‘Dajite i dat će vam se’ (Lk 6,38). Pogledali smo se i rekli: ‘Ostavili smo domovinu, posao, rodbinu, a sada ćemo se navezati na komad sira’. Odrezali smo lijepi komad i iznijeli ga na stol. Dva dana kasnije na vrata nam je pozvonio nepoznati turist, prijatelj naših prijatelja. Donio nam je paket koji su nam oni poslali. Otvorili smo ga: unutra je bio veliki komad sira parmezana. Ono Isusovo obećanje: ‘mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše’ baš je istinito.“

 

Letizia Magri

 

 

[1] Usp. Lk 12,33;

[2] C. Lubich, Riječ života rujan 2004., Novi svijet br. 9/2004.;

 

Print Friendly, PDF & Email