Riječ za život, lipanj 2016
Kako nam dobro dolazi Isusov poziv na mir, dok toliki sukobi ranjavaju čovječanstvo u mnogim dijelovima svijeta. Taj nam poziv oživljava nadu, jer znamo da je On mir i obećao nam je dati svoj mir.
Markovo evanđelje donosi ovu Isusovu rečenicu na kraju niza naputaka upućenih učenicima, okupljenima u Kafarnaumu. U njima tumači kako bi morala živjeti njegova zajednica. Zaključak je jasan: sve mora voditi k miru u kojemu je sadržano svako dobro.
Taj smo mir pozvani kušati u svakodnevnom životu: u obitelji, na poslu, s onima koji imaju drugačije stavove u politici. Taj se mir ne boji suočiti sa suprotstavljenim mišljenjima, o njemu treba govoriti otvoreno, ako želimo sve istinskije i dublje jedinstvo. Taj mir istodobno traži pozornost kako se odnos nikada ne bi narušio, jer bližnji vrijedi više od različitosti koje mogu postojati među nama.
Chiara Lubich je rekla: “Gdje god stigne jedinstvo i uzajamna ljubav, stiže i mir, štoviše, pravi mir. Jer gdje postoji uzajamna ljubav, tamo je i nazočnost Isusa među nama, a On je upravo mir, mir u najvišem smislu”1.
Njezin ideal jedinstva nastao je u vrijeme Drugoga svjetskog rata i odmah se pokazao kao lijek za mržnju i razdijeljenost. Od tada je pred svakim novim sukobom Chiara uporno predlagala logiku evanđeoske ljubavi. Kada je primjerice započeo rat u Iraku 1990., izrazila je gorko iznenađenje što se opet čuju “riječi koje smo smatrali zakopanima, kao što su: ‘neprijatelj’, ‘neprijatelji’, ‘početak sukoba’, zatim ‘ratna izvješća’, ‘zarobljenici’, ‘porazi’ (…). Shvatili smo s nevjericom da je povrijeđeno temeljno načelo kršćanstva, Isusova zapovijed u najvišem smislu, nova zapovijed. (…) Umjesto da se uzajamno ljubimo, da budemo spremni umrijeti jedni za druge”, čovječanstvo je opet pred “ponorom mržnje”: prijezir, mučenja, ubijanja2. Kako izići iz toga, pitala se. “Gdje god je to moguće moramo graditi nove odnose, ili produbiti već postojeće, između kršćana i vjernika drugih monoteističkih religija: muslimana i Židova”3, tj. između onih koji su tada bili u sukobu.
Isto vrijedi za svaku vrstu sukoba: trebamo graditi odnose prihvaćanja, uzajamnog pomaganja i ljubavi među pojedincima i narodima – rekla bi opet Chiara – sve dotle da budemo spremni umrijeti jedni za druge. Potrebno je potisnuti svoje razloge kako bismo razumjeli razloge drugoga, premda znamo da ga nećemo moći uvijek shvatiti do kraja. Drugi to vjerojatno čini sa mnom, jer ni on ponekad možda ne razumije mene i moje razloge. Želimo ipak ostati otvoreni prema drugome, premda u različitosti i nerazumijevanju, spašavajući prije svega odnos s njim.
Evanđelje to postavlja kao zapovijed: “Imajte mir među sobom”, što je znak da traži ozbiljno i zahtjevno zauzimanje. To je jedan od najvažnijih izraza ljubavi i milosrđa koje smo pozvani prakticirati jedni prema drugima.
Fabio Ciardi
1 Na Bavarskoj TV, 16. rujna 1988.
2 28. veljače 1991., usp. Sveti zajedno, Novi svijet, Zagreb 1995. str. 62-63.
3 Isto., str. 67.
Odgovori