Riječ za život – listopad 2015.

Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.” (Iv 13,35).

 

 

To je oznaka, znak raspoznavanja i tipična značajka kršćana. Barem bi trebala biti, jer tako je Isus zamislio svoju zajednicu.

U Poslanici Diognetu, prekrasnom zapisu iz prvih stoljeća kršćanstva, čitamo: “Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom, ni načinom života. Ne žive u svojim vlastitim gradovima, ne služe se nekim neobičnim jezikom, ne provode neki osobiti život.” Oni su obični ljudi, poput svih drugih. Pa ipak posjeduju tajnu koja im omogućava snažno utjecati na društvo i postati njegovom dušom.[1]

Tu je tajnu Isus povjerio svojim učenicima neposredno prije smrti. Kao što su to činili drevni izraelski mudraci, kao otac sinu, tako je i On, Učitelj mudrosti, ostavio u baštinu umijeće kako dobro živjeti. Primio ga je izravno od Oca: “jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga”[2], a plod je njegova iskustva u odnosu s Njim. Sastoji se u uzajamnoj ljubavi. To je njegova posljednja volja, njegova oporuka, život neba koji je donio na zemlju, koji dijeli s nama kako bi postao i naš život.

Isus želi da njegovi učenici budu prepoznati po uzajamnoj ljubavi.

 

“Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.”

 

Jesu li Isusovi učenici prepoznati po uzajamnoj ljubavi? “Povijest Crkve je povijest svetosti”, napisao je Ivan Pavao II. Ipak, ona “bilježi i događaje koji osporavaju kršćansko svjedočanstvo”[3]. Stoljećima su kršćani u Isusovo ime vodili beskonačne ratove, a i danas su međusobno podijeljeni. Neki ljudi još uvijek povezuju kršćane s križarskim ratovima, inkvizicijskim sudovima, u njima gledaju vječne branitelje zastarjelog morala i one koji se suprotstavljaju napretku znanosti.

Nisu tako gledali prve kršćane u novonastaloj zajednici u Jeruzalemu. Ljudi su se divili njihovu zajedništvu dobara, jedinstvu što je među njima vladalo, “radosti i prostodušnosti srca”[4] koje ih je označavalo. U Djelima apostolskim čitamo da ih je narod veličao i da se svakoga dana “sve više povećavalo mnoštvo muževa i žena što vjerovahu Gospodinu”[5]. Svjedočanstvo života zajednice bilo je veoma privlačno. Zašto i danas nismo prepoznati po ljubavi? Što smo učinili od Isusove zapovijedi?

 

“Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.”

 

Mjesec listopad u Katoličkoj je crkvi tradicionalno posvećen misijama, razmišljanju o Isusovu nalogu: ići po svijetu i naviještati evanđelje, te molitvi i potpori onima koji se nalaze u prvim redovima. Ova riječ života svima može pomoći postaviti u žarište temeljnu dimenziju svakog kršćanskog navještaja. Nije to nametanje vjere ni prozelitizam, nije pomaganje siromašnima kako bi se obratili. Nije u prvom redu niti obrana moralnih vrjednota ni čvrsto zauzimanje stava pred nepravdama i ratovima, premda je potrebno i kršćani ne mogu izbjegavati tu obvezu.

Kršćanski je navještaj ponajprije životno svjedočanstvo koje svaki Isusov učenik mora dati osobno: “Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke nego učitelje”[6]. Čak i oni koji su protiv Crkve često bivaju dirnuti primjerom ljudi koji život posvećuju bolesnima, siromašnima i spremni su ostaviti domovinu te poći u krizna žarišta svijeta kako bi pružili pomoć i svoju blizinu najugroženijima.

No Isus prije svega traži da se kroz svjedočanstvo čitave zajednice pokaže istinitost evanđelja. Zajednica mora pokazati da život koji je On donio doista može stvoriti novo društvo, u kojem se žive odnosi istinskog bratstva, uzajamne pomoći i služenja, zajedničke pozornosti prema najslabijima i najpotrebitijima.

U povijesti Crkve postoje takva svjedočanstva. Tako su primjerice franjevci i isusovci gradili sela za domorodce u Južnoj Americi ili samostane oko kojih su nicala naselja. Danas crkvene zajednice i pokreti osnivaju gradiće svjedočanstva, gdje se mogu vidjeti znakovi novog društva, plod evanđeoskog života, uzajamne ljubavi.

 

“Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.”

 

Kad bismo živjeli ono jedinstvo za koje je Isus dao život, mogli bismo ostvariti drugačiji način života i sijati oko sebe sjeme nade i novog života, ne udaljavajući se iz naših naselja niti od osoba koje poznajemo. Ako jedna obitelj svakoga dana obnavlja odluku da će konkretno živjeti u uzajamnoj ljubavi, ona može postati zraka svjetla u ravnodušnom ozračju svoje četvrti ili susjedstva. Jedna “ambijentalna stanica”, tj. dvije ili više osoba koje se dogovore da će korjenito ostvarivati zahtjeve evanđelja u svom radnom okruženju, u školi, u sindikalnim središnjicama, u uredima, u zatvoru, može slomiti logiku borbe za vlast, izgraditi ozračje suradnje i pobuditi neočekivano stvaranje bratstva.

Nisu li to činili prvi kršćani u vrijeme Rimskoga carstva? Nisu li na taj način proširili preobražujuću novost kršćanstva? Mi smo danas prvi kršćani, pozvani poput njih praštati, gledati se uvijek novim očima, pomagati jedni drugima; jednom riječju, ljubiti jedni druge kao što nas je Isus ljubio, sigurni da Njegova prisutnost među nama ima snagu povući i druge u logiku božanske ljubavi.

 

Fabio Ciardi

[1] Usp. pogl. 5-6;

[2] Iv 15, 15;

[3] Incarnationis Mysterium 11;

[4] Usp. Dj 2,46;

[5] Dj 5,13-14;

[6] Evangelii nuntiandi, 67.