“Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.” (Lk 3,11)[1]

Prezentacija1

Ovdje možete preuzeti Riječ za život  PREZENTACIJU i [download label=”AUDIO”]http://fokolar.hr/wp-content/uploads/2014/12/rz-12-2014.mp3[/download]

 

U ovo vrijeme došašća, kada se pripremamo za Božić, pred nas se opet postavlja lik Ivana Krstitelja. Bog ga je poslao da pripremi put za dolazak Mesije. Tražio je duboku promjenu života od ljudi koji su dolazili k njemu,: “Donosite plodove dostojne obraćenja”[2]. A koji su ga pitali: “Što nam je dakle činiti?”[3] odgovarao je:

 

“Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.”

 

Zašto drugome dati što je moje? Stvoren od Boga kao i ja, drugi je moj brat, moja sestra; zato je dio mene. “Ne mogu te povrijediti a da sebi ne naudim”[4], govorio je Ghandi. Stvoreni smo kao dar jedan drugome, na sliku Boga koji je ljubav. U našoj je krvi upisan božanski zakon ljubavi. Došavši među nas, Isus nam je to jasno objavio kad nam je dao svoju novu zapovijed: “Ljubite jedni druge kao što sam ja ljubio vas.”[5] To je zakon neba, život Presvetog Trojstva prenesen na zemlju, srce Evanđelja. Kao što u nebu Otac, Sin i Duh Sveti žive u punom zajedništvu, sve dotle da su jedno[6], tako smo mi na zemlji ono što jesmo ukoliko živimo uzajamnost ljubavi. I kao što Sin kaže Ocu: “Sve moje tvoje je, i tvoje moje”[7], tako se i među nama u punini ostvaruje ljubav ondje gdje se dijele ne samo duhovna nego i materijalna dobra.

Potrebe našeg bližnjega potrebe su sviju. Netko je bez posla? Ja sam bez posla. Nekome je bolesna majka? Pomažem joj kao da je moja. Drugi su gladni? To je kao da sam ja gladan i nastojim im pribaviti hranu kako bih učinio za sebe.

Ovo je iskustvo prvih kršćana iz Jeruzalema: “U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko.”[8] Iako zajedništvo dobara nije bilo obvezatno, ipak su ga među sobom intenzivno živjeli. Kako će to objasniti apostol Pavao, nisu nekoga doveli u oskudijevanje kako bi druge podigli, nego su ostvarivali jednakost!”[9]

Sveti Bazilije iz Cezareje kaže: “Gladnome pripada kruh što ga pohranjuješ; golom čovjeku plašt koji čuvaš u svojim škrinjama; potrebitima novac koji sakrivaš.”[10]

A sveti Augustin: “Što je višak bogatima to pripada siromasima.”[11]

“I siromasi imaju čime pomagati jedni druge: netko može posuditi svoje noge hromome, drugi oči slijepome da ga vodi; netko drugi može posjećivati bolesnike.”[12]

 

“Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.”

 

I danas možemo živjeti kao prvi kršćani. Evanđelje nije utopija. Pokazuju to primjerice novi pokreti koje je Duh Sveti pobudio u Crkvi, kako bi novom svježinom zaživjela evanđeosku radikalnost prvih kršćana i odgovorila na izazove današnjeg društva, u kojemu vladaju velike nepravde i siromaštvo.

Sjećam se početaka Pokreta fokolara, kad nam je snagom nove karizme u srce usađena posebna ljubav prema siromasima. Susretale smo ih na ulicama, zapisivale njihove adrese u notes kako bismo ih kasnije posjećivale i pomagale im. Bio je to Isus: “Meni ste učinili”[13]. Nakon što bismo ih posjetile u njihovim bijednim nastambama, pozivale smo ih na ručak u naše domove. Za njih smo čuvale najljepši stolnjak, najbolji pribor, posluživale najprobranija jela. Za našim stolom, u prvom fokolaru, sjedili su naizmjenično jedna fokolarina i jedan siromah, jedna fokolarina i jedan siromah…

U jednom trenutku činilo nam se da Gospodin traži upravo od nas da postanemo siromašne kako bismo služile siromahe i sve druge. Tako je u jednoj prostoriji prvog fokolara svaka stavila na hrpu što je smatrala da joj je bilo suvišno: kaput, par rukavica, kapu, čak i bundu… Danas za siromahe imamo poduzeća koja daju posao i dijele dobit s njima!

Ali treba još puno učiniti za siromahe.

 

“Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.”

 

Imamo mnogo bogatstava i možemo ih dati u zajedništvo, iako možda ne izgleda tako. Možemo istančati osjetljivost, usvojiti znanje kako bismo konkretno pomagali i našli način da živimo bratstvo. Imamo ljubav u srcu i možemo ju dati; možemo širiti srdačnost, prenositi radost. Imamo vrijeme i možemo ga dati na raspolaganje, potom molitve; možemo dati u zajedništvo nutarnja bogatstva, usmeno ili pismeno. No ponekad imamo i stvari, torbe, kemijske olovke, knjige, novac, kuće, prijevozna sredstva i možemo ih dati u zajedništvo… Možda gomilamo mnoge predmete misleći da će nam jednoga dana biti korisni, a nekome pored nas su žurno potrebni.

Kao što svaka biljka iz zemlje upija samo vodu koja joj je potrebna, tako i mi nastojmo imati samo ono što nam treba. Još je bolje ako povremeno primijetimo da nam nešto nedostaje; bolje je da budemo malo siromašniji nego malo bogatiji.

“Kad bismo se svi zadovoljili s potrebnim – govorio je sv. Bazilije – i dali višak potrebitima, ne bi više bilo ni bogatih ni siromašnih.”[14]

Pokušajmo i započnimo živjeti tako. Isus sigurno neće propustiti poslati nam stostruko, pa ćemo moći i dalje davati. Na kraju će nam reći da smo Njemu dali što god smo dali drugima.

 

Chiara Lubich

 

[1]Objavljena u Novom svijetu br. 12/2003.

[2] Lk 3,8;

[3] Lk 3,10;

[4] Usp. Wilhelm Muhs, Riječi iz srca, Zagreb 1998. str. 85;

[5] Usp. Iv 13,34;

[6] Usp. Iv 17,11;

[7] Iv 17,10;

[8] Dj 4,32;

[9] 2 Kor 8,13;

[10] Aforismi e citazioni cristiane, Piemme, 1994, str. 44;

[11] Ibid str. 45;

[12] Ibid ;

[13] Mt 25,40;

[14] Aforismi e citazioni cristiane, str. 44.

Print Friendly, PDF & Email