Prigrljujte jedni druge kao što je Krist prigrlio vas na slavu Božju. (Rim 15,7)[1]

Screenshot_2

 

Ove riječi sadrže neke od završnih preporuka što ih je sv. Pavao u svojoj poslanici uputio kršćanima Rima. Tu su zajednicu, kao i mnoge druge raširene po grčko-rimskom svijetu, sačinjavali vjernici pridošli dijelom iz poganstva, a dijelom iz židovstva, dakle s vrlo različitim mentalitetom, kulturnom formacijom i duhovnom osjetljivošću. Ta različitost davala je povoda osuđivanjima, predrasudama, diskriminaciji i nesnošljivosti jednih prema drugima, što sigurno nije u skladu s uzajamnim prihvaćanjem koje je Bog želio od njih.

Da bi im pomogao prevladati takve poteškoće apostol ne nalazi djelotvornije sredstvo doli da ih potakne na razmišljanje o milosti njihova obraćenja. Isus ih je pozvao na vjeru posredujući im dar svojega Duha. To je bio opipljivi dokaz njegove ljubavi kojom je primio svakoga od njih. Usprkos njihovoj prošlosti i različitom podrijetlu, Isus ih je primio kako bi stvorio jedno tijelo.

 

“Prigrljujte jedni druge kao što je Krist prigrlio vas na slavu Božju.”

 

Ove riječi sv. Pavla podsjećaju nas na jedan od najdirljivijih vidova Isusove ljubavi. Tom nas je ljubavlju Isus za vrijeme svoga zemaljskog života uvijek sve prihvaćao, osobito najodbačenije, najpotrebitije i najudaljenije. Tom je ljubavlju Isus svima nama ponudio svoje povjerenje, pouzdanje i prijateljstvo, rušeći jednu po jednu prepreke što su ih ljudska oholost i egoizam podigli u društvu njegova vremena. Isus je očitovanje potpuno prihvaćajuće ljubavi Oca nebeskoga prema svakome od nas. Takvu bismo ljubav mi posljedično trebali imati jedni prema drugima. To je prva Očeva volja nad nama. Zato ne možemo dati Ocu veću slavu od one koju mu dajemo kada nastojimo prihvaćati jedni druge kako je Isus prihvatio nas.

 

“Prigrljujte jedni druge kao što je Krist prigrlio vas na slavu Božju.”

 

Kako onda živjeti Riječ za život ovoga mjeseca? Ona usmjerava našu pozornost na jedan od najčešćih vidova našeg egoizma i, recimo to ipak, koji je najteže pobijediti. To je težnja da se izoliramo, da diskriminiramo, odbacimo, da isključimo drugoga jer je drugačiji od nas i mogao bi omesti naš mir.

Zato ćemo nastojati živjeti ovu Riječ za život nadasve u našim obiteljima, udrugama, zajednicama, radnim skupinama, uklanjajući u sebi osude, diskriminaciju, predrasude, negodovanje, nesnošljivost prema ovom ili onom bližnjemu, u koje tako lako i tako često upadamo, koji znaju tako zategnuti i potkopati ljudske odnose, te poput rđe blokirati uzajamnu ljubav.

Potom ćemo u društvenom životu svjedočiti sveprihvatljivu ljubav Kristovu prema bilo kojem bližnjem što ga Gospodin postavi uz nas, osobito prema onima koje društveni egoizam najlakše isključuje ili zastranjuje.

Prihvaćanje drugoga, različitoga od nas, temelj je kršćanske ljubavi. To je polazište, prvi korak u izgradnji civilizacije ljubavi i kulture zajedništva na što nas Isus poziva nadasve danas.

 

Chiara Lubich

 

[1] Objavljena u Novom svijetu br. 12/1992.

 

 

Print Friendly, PDF & Email