“Sve je vaše, vi Kristovi, a Krist Božji.” (1 Kor 3, 22-23)

Plitvice

Ovdje možete preuzeti Riječ za život PREZENTACIJU

 

Nalazimo se u kršćanskoj zajednici u Korintu, živahnoj zajednici punoj inicijative, koju iznutra animiraju skupine vezane uz razne karizmatske vođe. Odatle napetosti među osobama i skupinama, podjele, kult osobnosti i želja za isticanjem. Pavao odlučno intervenira, podsjećajući sve kako pored bogatstva i raznolikosti darova i vođa, u zajednici postoji nešto mnogo dublje što ih povezuje u jedinstvo, a to je pripadnost Bogu.

Još jednom odzvanja velika kršćanska poruka: Bog je s nama, mi nismo bespomoćni, siročad prepuštena sebi, nego Njegova djeca, Njegovi smo. Kao pravom ocu stalo mu je do svakoga od nas, kako nam ne bi nedostajalo ništa što je potrebno za naše dobro. Štoviše, obiluje u ljubavi i darivanju: “Sve je vaše – kaže Pavao – bio svijet, ili život, ili smrt, ili sadašnje, ili buduće: sve je vaše.” Dao nam je čak i svoga Sina Isusa.

Kojeg li golemog povjerenja s Božje strane da je sve to stavio u naše ruke! Koliko puta smo zloupotrijebili njegove darove! Mislili smo da smo gospodari svega stvorenoga, sve dotle da smo ga pljačkali i otimali; da smo gospodari naše braće i sestara, sve dotle da smo ih porobljavali i ubijali; da smo gospodari našega života, uništavajući ga u samodopadnosti i degradaciji.

Ogroman dar Božji izražen riječima “sve je vaše” traži zahvalnost. Mi se često žalimo da nešto nemamo i obraćamo se Bogu samo da bismo to dobili. Zašto ne pogledamo oko sebe i ne otkrijemo sve ono dobro i lijepo što nas okružuje? Zašto ne kažemo hvala Bogu za ono što nam svakoga dana daje?

Riječi “sve je vaše” sadrže i odgovornost. Zahtijevaju od nas brižnost, nježnost, skrb za ono što nam je povjereno: cijeli svijet i sva ljudska bića; istu brižnost kojom Isus skrbi za nas (“vi ste Kristovi”) te kojom Otac skrbi za Isusa (“Krist je Božji”).

Moramo se znati radovati s onima koji se raduju i plakati s onima koji plaču, spremni čuti svaki vapaj, osjetiti podjelu, bol, nasilje, kao nešto što nam pripada, podijeliti to, kako bismo sve pretvorili u ljubav. Sve nam je darovano kako bismo to prinijeli Kristu, punini života, Bogu, tj. krajnjem cilju, dajući svakoj stvari i svakoj osobi njezino dostojanstvo i najdublje značenje.

Jednoga dana, u ljeto 1949. godine, Chiara Lubich je osjetila takvo jedinstvo s Kristom da se osjećala vezana uz Njega kao zaručnica sa Zaručnikom. Počela je razmišljati o mirazu koji mu treba donijeti na dar i shvatila da to mora biti sve stvoreno! Sa svoje strane, On će joj donijeti u baštinu sav raj. Zatim se sjetila riječi psalma: “Zatraži samo, i dat ću ti pûke u baštinu, i u posjed krajeve zemaljske.”[1] “Povjerovali smo i zatražili. Dao nam je sve kako bismo mu sve prinijeli, a On će nama dati nebo: mi njemu stvoreno, On nama nestvoreno.”

Govoreći o Pokretu što ga je osnovala i u kojem je preispitivala samu sebe, Chiara Lubich je pred kraj života, napisala: “Koja je moja posljednja želja u ovom trenutku? Željela bih da Djelo Marijino [Pokret fokolara], na kraju vremena kada će jednodušno čekati da se pojavi pred Isusom napuštenim i uskrslim, mogne ponoviti riječi francuskog teologa Jacquesa Leclerqa koje me uvijek ganu: ‘…U onaj dan, o Bože moj, doći ću k Tebi… Poći ću Ti ususret, moj Bože (…) s mojim najluđim snom: donijeti ti svijet u rukama.'”[2]

 

Fabio Ciardi

[1] Ps 2,8;

[2] Vapaj, Novi svijet, Zagreb  2000., str. 129-130.

Print Friendly, PDF & Email