“Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!”[1] (Gal 5,14)

nature

Ove riječi apostola Pavla sažete su, jezgrovite, zadivljujuće, pojašnjavajuće.

Upućuju nas na temelj kršćanskog ponašanja, na ono što nas mora uvijek nadahnjivati: ljubav prema bližnjemu.

U ostvarivanju te zapovijedi apostol vidi ispunjenje zakona. Zakon propisuje da ne činimo preljuba, da ne ubijamo, ne krademo, ne poželimo… a jasno je da onaj tko ljubi ne čini svega toga. Tko ljubi ne ubija, ne krade…

“Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!”

No, tko ljubi ne kloni se samo grijeha. Tko ljubi otvara se drugima, želi dobro i čini ga, daruje se, spreman je i život dati za voljenu osobu.

Zato Pavao piše da ljubeći bližnjega ne samo da izvršavamo zakon, nego ga posjedujemo u punini.

“Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!”

Ako je sav zakon sadržan u ljubavi prema bližnjemu, sve druge zapovijedi treba gledati kao sredstva koja će nas rasvijetliti i voditi kako bismo u zamršenim životnim situacijama znali pronaći put do ljubavi prema drugima. U ostalim zapovijedima treba znati iščitavati Božju nakanu, Njegovu volju.

On nas želi poslušne, čiste, ponizne, blage, milosrdne, siromašne… kako bismo bolje ostvarili zapovijed ljubavi.

 

“Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!”

Mogli bismo se upitati: kako to da apostol propušta spomenuti ljubav Božju?

Jer ljubav prema Bogu i prema bližnjemu nisu u suprotnosti. Dapače, ljubav prema bližnjemu izraz je ljubavi prema Bogu. Ljubiti Boga znači vršiti njegovu volju. A njegova je volja ljubiti bližnjega.

“Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!”

Kako provesti u praksu ovu rečenicu?

Jasno je: ljubeći bližnjega, ljubeći ga doista.

A to znači dar, bezinteresni dar njemu.

Ne ljubi onaj tko iskorištava bližnjega za svoje ciljeve, pa i one najduhovnije, kao što može biti vlastito posvećenje. Trebamo ljubiti bližnjega, a ne sami sebe.

Nedvojbeno je da će se onaj tko tako ljubi doista i posvetiti; bit će “savršen kao Otac”, jer je izvršio najbolje što je mogao: pogodio je Božju volju i proveo je u praksu. Potpuno je ispunio zakon.

Zar nećemo na kraju života biti ispitivani samo o toj ljubavi?

Chiara Lubich



[1] Objavljena u Riječi života, lipanj 1983.

Print Friendly, PDF & Email