“Ostani s nama jer zamalo će večer.” (Lk 24,29)

adventure, travel, tourism, hike and people concept - close up of friends hikers cooking food in dixie sitting around bonfire at camp

 

Taj su poziv dvojica suputnika uputila neznancu kojega su susrela na putu iz Jeruzalema u selo Emaus, dok su međusobno razgovarali o svemu što se tih dana dogodilo u gradu.

Izgledalo je da samo on ništa ne zna, pa su mu zato dvojica, prihvativši njegovo društvo, pričala o “proroku – silnom na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom” kojemu su dali svoje povjerenje. Njihovi svećenički glavari i židovske vlasti predali su ga Rimljanima, potom je osuđen na smrt i razapet[1]. Nisu mogli shvatiti smisao te strašne tragedije.

 

Dok su hodali neznanac je, polazeći od Svetoga pisma, pomogao dvojici shvatiti značenje tih događaja te je u njihovim srcima probudio nadu. Stigavši u Emaus, zadržali su ga na večeri: “Ostani s nama jer zamalo će večer”. Dok su sjedili za stolom, neznanac je blagoslovio kruh i podijelio ga s njima. Po toj su ga gesti prepoznali: Raspeti je umro, a sada je uskrsnuo! Dvojica učenika odmah su promijenila plan: vratila su se u Jeruzalem potražiti ostale apostole i prenijeti im veliku vijest.

 

I mi možemo biti razočarani, ogorčeni, obeshrabreni zbog tragičnog osjećaja nemoći pred nepravdama koje pogađaju nevine i bespomoćne. I u našem životu ima boli, nesigurnosti, tame. Kako bismo ih samo željeli preobraziti u mir, nadu, svjetlo, za nas i za druge!

Želimo li susresti Nekoga tko će nas potpuno razumjeti i osvijetliti hod našega života?

 

Kako bi bio siguran da će stići do svakoga od nas, u dubinu naše situacije, Isus, Čovjek-Bog, slobodno je prihvatio da kao i mi prođe kroz tunel boli; tjelesne boli, ali i one duhovne: od izdaje njegovih prijatelja pa sve do osjećaja da ga je napustio[2] Bog kojega je uvijek zvao Ocem. Po njegovom nesalomljivom povjerenju u Božju ljubav, nadišao je tu neizmjernu bol ponovno se povjerivši Njemu[3] i od Njega primio novi život.

Na isti taj put poveo je i nas ljude i želi nas pratiti:

“… On je prisutan u svemu onome što ima okus boli. Pokušajmo prepoznati Isusa u svim nevoljama, životnim stiskama, u svakoj tami, u osobnim i tragedijama drugih, u patnjama čovječanstva što nas okružuje. One su On, jer ih je On učinio svojima. Dovoljno je učiniti nešto konkretno kako bismo olakšali “njegove” patnje u siromasima… i pronašli novu puninu života.”[4]

 

Jedna sedmogodišnja djevojčica ispričala je: “Bilo mi je jako teško kada su mi tatu odveli u zatvor. Ljubila sam Isusa u njemu. Zato nisam plakala pred njim kada smo mu otišli u posjet.”

 

Jedna mlada žena rekla je: “Pratila sam svoga supruga Roberta u posljednjim mjesecima njegova života, nakon što mu je postavljena dijagnoza koja nije davala nade. Ni na trenutak se nisam udaljavala od njega. Gledajući ga vidjela sam Isusa. Robert je bio doista na križu.” Njihova uzajamna ljubav postala je svjetlo prijateljima. Uključili su se u utrku solidarnosti koja se više nije prekidala, nego se proširila i na mnoge druge, potaknuvši osnivanje udruge za promicanje socijalne osjetljivosti “Planetarni zagrljaj”. Jedan njegov prijatelj je rekao: “Iskustvo proživljeno s Robertom privuklo nas je da ga slijedimo u hodu prema Bogu. Često se pitamo kakvog smisla imaju patnja, bolest i smrt. Mislim da je odgovor vrlo jasan svima koji su primili dar prijeći ovaj dio puta s Robertom.”

 

Ovoga mjeseca svi kršćani slave otajstvo Isusove smrti i uskrsnuća. To je prigoda da rasplamsamo našu vjeru u Božju ljubav koja nam omogućuje preobraziti bol u ljubav. Svaki rastanak, razdvojenost, promašaj, pa i sama smrt, mogu i za nas postati izvorom svjetla i mira. Sigurni da je Bog blizu svakome od nas, u kakvoj god situaciji se nalazili, ponavljajmo s povjerenjem molitvu učenika iz Emausa: “Ostani s nama jer zamalo će večer.”

 

Letizia Magri

[1] Usp. Lk 24,19;

[2] Usp. Mt 27,46; Mk 15,34;

[3] Usp. Lk 23,46;

[4] Usp. Chiara Lubich, Riječ života travanj 1999., Novi svijet 4/1999.

 

 

 

 

Print Friendly, PDF & Email