Small mixed race group of people working in charitable foundation

 

„Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce.“ (Iv, 10,11)

 

 

 

 

Slike biblijske kulture, obilježene sporim protokom vremena nomadskog i pastirskog života, čine se dalekima u odnosu na naše svakodnevne potrebe za učinkovitošću i konkurentnošću. Ipak, i mi ponekad imamo potrebu za predahom, za mjestom na kojem bi se odmorili, za susretom s nekim tko bi nas prihvatio takve kakvi jesmo.

Isus se predstavlja kao onaj koji je više od bilo koga drugoga spreman prihvatiti nas, ponuditi nam okrepu, štoviše dati život za svakoga od nas.

U dugačkom odlomku Ivanova Evanđelja, iz kojeg je uzeta ova Riječ za život, Isus nam jamči da je On Božja nazočnost u povijesti svake osobe, kao što je Izraelu obećano po prorocima[1].

Isus je pastir, vodič koji poznaje i voli svoje ovce, odnosno svoj umoran i ponekad izgubljen narod. On nije stranac koji zanemaruje potrebe stada, niti lopov koji dolazi ukrasti ili razbojnik koji ubija i rasipa, niti plaćenik koji djeluje samo iz interesa.

 

„Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce.“

 

Stado koje Isus smatra svojim su zasigurno njegovi učenici, svi oni koji su već primili dar krštenja, ali ne samo oni. On poznaje svako ljudsko biće, zove ga imenom i o svakome se nježno brine.

Isus je pravi pastir, koji nas ne vodi samo prema životu, ne traži nas samo svaki put kada se izgubimo [2], On je već je dao život da ispuni Očevu volju. A Očeva je volja punina osobnog zajedništva s Njime i ponovno ostvarenje bratstva među nama, smrtno ranjenog grijehom.

Svatko od nas može nastojati prepoznati Božji glas; čuti njegovu riječi upućenu upravo njemu i slijediti je s povjerenjem. Iznad svega, možemo biti sigurni da smo ljubljeni, shvaćeni i da nam je bezuvjetno oprostio onaj koji nam jamči:

 

„Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce.“

 

Kada barem malo doživimo tu tihu, ali snažnu nazočnost u našem životu, u srcu se rađa želja da je podijelimo, da razvijemo našu sposobnost brige i prihvaćanja drugih. Po Isusovu primjeru možemo nastojati bolje upoznati članove obitelji, kolege na radnom mjestu ili susjede i ne dopustiti da budemo ravnodušni prema potrebama ljudi oko nas.

Možemo razviti maštu u ljubavi, uključujući druge i dopuštajući da i sami budemo uključeni. Svojim malim djelima možemo doprinijeti izgradnji bratskih i otvorenih zajednica; sposobnih strpljivo i hrabro pratiti hod mnogih.

Razmatrajući ovu rečenicu iz Evanđelja, Chiara Lubich je napisala: „Isus će za sebe otvoreno reći: ‘Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje’ (Iv 15,13). On svoje predanje živi do kraja. Njegova ljubav je oblativna/prinoseća ljubav, odnosno ljubav koju krasi istinska spremnost da prikaže, daruje vlastiti život. […] Bog i od nas traži […] djela ljubavi koja posjeduju (barem u nakani i odluci) mjeru Njegove ljubavi. […] Samo je takva ljubav kršćanska: ne bilo kakva ljubav, ne površinska ljubav, već ljubav toliko velika da život stavlja na kocku. (…) Čineći tako, život nas kršćana doživjet će kvalitativni skok, veliki kvalitativni skok. I tada ćemo vidjeti da se oko Isusa, privučeni njegovim glasom, okupljaju muškarci i žene iz svakog kutka zemlje.“[3]

 

 

Letizia Magri

 

 

[1] Usp. Ez 34,24-31;

[2] Usp. Lk 15,3-7; Mt 18, 12-14;

[3]  C. Lubich, Riječ za život, travanj 1997.

 

 

Print Friendly, PDF & Email