jeanpaulII_assisePoruka predsjednice Pokreta fokolara prigodom nadolazećeg međuvjerskog skupa u Asizu

Nadasve bih željela izraziti svoju i našu radost i zahvalnost papi Benediktu XVI. što je zakazao novi veliki susret u gradu sv. Franje. Ta se radost javlja pred nadahnućem koje će sigurno dati novi zamah i dubinu življenju vlastitih vjerskih uvjerenja u službi mira. Žurno je to upravo danas, kada se besmisleno širi strah od religije koja je po svojoj naravi vitalni izvor mira, okrivljujući je da je glavni uzrok sukoba, napetosti, fobija, nesnošljivosti i progonstava s religijskom podlogom.

U ovo vrijeme velikih previranja “raspadaju se zidovi unutar kojih su živjele razne civilizacije”, primjećuje filozof Giuseppe Zanghì. No, istodobno se na obzoru pojavljuje grad-svijet bez zidova, pun nade. Tu je viziju predložila Chiara Lubich u Londonu 2004., pred brojnom publikom u kojoj su bili predstavnici mnogih religija. Odgovarajući na pitanje koja je budućnost višekulturalnog, višeetničkog i viševjerskog društva našega vremena, pred opasnošću sukoba civilizacija, pozvala se na viziju svetog Augustina u vrijeme pada Rimskoga carstva pod pritiskom naroda koji su nadirali: nije to kraj civilizacije, nego rađanje novoga svijeta. Novi svijet u porođajnim bolima! Još sedamdesetih godina prošloga stoljeća Chiara je uočavala znakove “bolne neizvjesnosti i patnje što ih čovječanstvo više ili manje osjeća, a sigurno će ih osjećati kada razni dijelovi svijeta budu potreseni susretom s drugim dotad nepoznatim narodima”, rekla je. Govoreći mladima na jednom međunarodnom kongresu, Chiara im je rekla da ne zatvaraju oči pred patnjom čovječanstva, nego da se konkretno uključe u stvaranje novoga svijeta. “Ovdje ste – dodala je – da biste se formirali u duhu svijeta, da biste postali čovjek-svijet”.

Vizija toga novog svijeta na trenutak je postala doživljaj prije točno 25 godina, na onom prvom povijesnom susretu vjerskih poglavara svijeta u Asizu. Ovako se na to osvrnuo Ivan Pavao II. nekoliko mjeseci kasnije, uoči Božića 1986., u bogatom govoru upućenom najbližim suradnicima u Rimskoj kuriji: “Izgledalo je da se na trenutak i vidljivo izražava skriveno ali radikalno jedinstvo koje je božanska Riječ ‘u kojoj je sve stvoreno i po kojoj sve postoji’ uspostavila među muževima i ženama ovoga svijeta.” Ta vizija obuhvaća sadašnjost, “one koji sada dijele čežnje i radosti završetka XX. stoljeća”, ali i prošlost i budućnost: “one koji su nam prethodili kroz povijest i one koji će zauzeti naše mjesto ‘do dolaska Gospodnjeg’.”

Velika vizija Božjega nauma nad ljudskim rodom koju je prikazao Drugi vatikanski koncil, a od prvih je redaka ocrtana u deklaraciji Nostra aetate: razni narodi a samo jedna zajednica proširena po svem licu zemlje, u Asizu je postala vidljivom. Blaženi Ivan Pavao II. ju je produbio u cijelom svom sadržajnom govoru. To “radikalno jedinstvo temelji se na otajstvu božanskog stvaranja i pripada samom identitetu ljudskoga bića”, potvrdio je i nastavio pozivajući se na koncilske tekstove: “Svi su ljudi pozvani na jedinstvo Božjega naroda, koje označuje i promiče opći mir”.

Ta perspektiva baca novo svjetlo na poslanje Crkve opisano na Koncilu: “Biti klica jedinstva i nade za čovječanstvo”. Ona je stoga pozvana “ne odbaciti ništa od onoga što je istinito i sveto” u različitim religijama, nego dapače “istaknuti i pomoći da se šire autentične duhovne, moralne i društvene vrijednosti”, uočiti u njima “zrake istine koje mogu rasvijetliti sve ljude”.

A sada papa Benedikt XVI. nastavlja djelo svoga prethodnika koji je još tada pozivao “da se duh Asiza održava uvijek živim, kao razlog nade u budućnost”.

Na putu koji je, ostvarujući koncilski nauk, otvorio blaženi Ivan Pavao II. u ovih 25 godina ostvaren je veliki napredak, zahvaljujući djelovanju Duha Svetoga koji riječi nauka i proročke geste papa čudesno isprepliće sa životom mnogih svjedoka, starih i novih karizmi, monaških redova i novih crkvenih pokreta koje je On pobudio u Katoličkoj crkvi, kao i u drugim Crkvama i crkvenim zajednicama.

Upravo On vodi povijest u otkrivanju ovog velikog nauma jedinstva, usprkos mnogim sjenama koje opterećuju naš planet. Svjedoci smo toga. I u našem se Pokretu gotovo iznenada otvorila neistražena stranica međuvjerskog dijaloga. Chiara Lubich uočila je znak Duha Svetoga u zanimanju predstavnika raznih religija za njezino duhovno iskustvo u dvorani Guildhall u Londonu godine 1979., kada joj je dodijeljena nagrada Templeton za napredak religije.

Od tada je u ovih više od 30 godina postignut veliki razvoj. Uvijek iznova nas iznenađuje kako se duhovna staza kojom nas je Bog vodio križa s drugim duhovnim putovima i omogućuje nam da se susretnemo i razumijemo sa sljedbenicima velikih vjerskih tradicija svijeta, zadržavajući naš identitet, u stalnom misionarskom zanosu, kao svjedoci Isusa Krista koji je “put, istina i život”.

Upravo taj put mi doživljavamo. Kada je Chiara 1972. godine pozvala mlade da postanu akteri stvaranja novoga svijeta, predala im je “moćno oružje ljubavi”, “uzor sposoban ostvariti jedinstvo svijeta” – Isusa Napuštenog koji stiže dotle da vapi napuštenost od Oca. “Na vama je da ga živite kako biste dali odlučujući i nužan poticaj preokretu s kojim se čovječanstvo suočava.”

Upravo je On, raspeti i uskrsli Gospodin, ključ koji otvara dijalog i u najtežim situacijama, uzor one radikalno bezinteresne ljubavi, one kenoze, one ispražnjenosti iz ljubavi potrebne da primimo drugoga.

Neočekivana je bila molba upućena Chiari da govori na velikim budističkim skupovima u Tokiju, budističkim redovnicima i redovnicama u Tajlandu, muslimanima u Harlemu, animističkom življu u Kamerunu. Takva molba je ponovljena i meni na nedavnim putovanjima u Afriku i Aziju, pa sam ponovno s divljenjem ustvrdila koliko su doista ljubav i jedinstvo upisani u DNK svakoga čovjeka.

Danas se dijalog među religijama ne može ograničiti na vođe, na znanstvenike i specijaliste. Mora postati dijalog naroda, dijalog životom. On sve više postaje nužan za miran suživot u našim gradovima i državama, jer živimo rame uz rame s muslimanima i budistima, hinduistima i sikhima. To mi moramo otkriti, a možda i izumiti, ne dopuštajući da nas uplaši buka nesnošljivosti i nasilja.

Svakodnevno svjedočanstvo otvara putove. Doživjeli smo to u raznim dijelovima svijeta. Tako se u Alžiru, pred jednosmjernom predodžbom o zatvorenom i neprobojnom islamu i kršćanskoj manjini u obrambenom stavu, još šezdesetih godina počelo ostvarivati nešto drugo: započeo je i razvio se duboki duhovni dijalog između kršćana i muslimana.

“Bio si predivan primjer dosljednosti između onoga što govorimo, što radimo i što jesmo. Došao si prema nama otopivši more leda i rušeći zidove koji su nas dijelili, da bi izgradio neuništivi most.” Te je riječi musliman Sidi Ahmed Benchouk, bivši upravitelj regije Tlemcen, uputio fokolarinu Ulisseu Caglioniju, koji je u Alžiru živio od 1966., na njegovom sprovodu 2003. u Castel Gandolfu. A u dugom pismu skupina muslimana je o njemu napisala: “Uvijek je svjedočio svoju vjeru. Bio nam je uzor vjernika. Bio je Božji čovjek, čovjek koji je postao dio nas.”

Autentično lice islama i snagu mira i dijaloga doživjeli smo i na drugim kritičnim točkama svijeta, kao što su Turska, Sveta Zemlja, Libanon, Pakistan, SAD, da ne govorimo o Europi. Posvuda poznajemo kršćane i muslimane koji svjedoče da se može prijeći od straha od drugoga na otkriće drugoga i da se može utjecati na bratski suživot u gradovima. Na nedavnom susretu Pokreta fokolara u Italiji jedan je imam izjavio: “Naučio sam ne podleći logici prijatelj-neprijatelj, ulagati u jedinstvo obitelji čovječanstva povezanoga vezama međuovisnosti i bratstva, gledati drugoga sa sigurnošću da ću u njemu pronaći nepoznato bogatstvo.”

U očekivanju novih iznenađenja koje nam sprema Duh Sveti, pratimo i molimo već od sada za veliki skup u Asizu 27. listopada.

Maria Voce, predsjednica Pokreta fokolara

13. srpnja 2011.

Print Friendly, PDF & Email