Igino-Giordani-con-Chiara-Lubich-2-520x325U povijesti Pokreta fokolara 16. srpnja 1949. označava početak razdoblja rasvjetljenja u kojemu je Chiara Lubich dobila darove visoke kontemplacije. Evo kako je to opisao Igino Giordani – Foco, suutemeljitelj Pokreta kojemu je Chiara priopćavala te darove

 

Po planinskim prijevojima, u sjenama borova, ispod stijena, pred svetim slikama ili u svetištima, Chiara je svojim sljedbenicima uvijek govorila o Bogu, o Djevici i o nadnaravnom životu. Nadnarav je bila njezina narav. Uvijek je živjela s Gospodinom, a to je bio učinak ljubavi u kojoj se izgradila.

Kada se odlazilo na izlete u prirodu, one alpske šume preobražavale su se u katedrale, planinski vrhunci izgledali su kao vrhovi svetih gradova, a cvijeće i trava su se obojili prisutnošću anđela i svetaca. Sve se kretalo u Bogu. Padale su barijere materijalnoga. I to je bio jedan oblik pomirenja svetoga i profanoga. Uklanjajući ružno, zlo, nakazno, sa svih su se strana vraćale vrjednote ljepote i života prirode, u svim svojim vidovima.

Njezini govori, kao i djela, bili su stalno oslobađanje od ostataka smrtnoga kako bi se vratila komunikacija naravnog s nadnaravnim, po sebi tako jednostavna, materije s duhom, zemlje s nebom. Bilo je to umnažanje životnih vrjednota na zemlji; otvaranje prijelaza prema raju.

trentino2Tom je uživanju doprinijela jedna planinska kućica u Tonadico di Primiero, koju je Lia[1] dobila u nasljedstvo. Tamo su u srpnju 1949. na ljetovanje otišli Chiara, Foco i fokolarine. Željeli su se malo povući u osamu i tjelesno se odmoriti, nakon što su cijele godine radili i brinuli se za siromahe.

Kućica je imala sjenik do kojega se moglo doći drvenim ljestvama, a u prizemlju je bila soba s malom kuhinjom.

Gore su namjestili nekoliko preklopnih postelja i ormar koji su prenijeli uz pomoć kolotura. Bila je to njihova spavaća soba. Foco je otišao u hotel Orsinger, gdje je imao predavanje u jednoj kapucinskoj dvorani.

U kapucinskoj crkvi on se žarko želio vezati zavjetom poslušnosti, ali po Chiarinom mišljenju to nije bilo u duhu Fokolara. Predložila je da to radije bude savez jedinstva, a sastojao se u tome da na pričesti, nad njihovom ništavnošću, Isus u njoj sklopi savez s Isusom u njemu. Ujutro, na misi, za vrijeme pričesti, njih dvoje učinili su tako.

Za nju je to bio početak niza rasvjetljenja.

 

To ozračje raja na obroncima Dolomita izgledalo je ovako: Chiara je živjela samo od te stvarnosti, izražene riječju Raj. Izgledalo joj je da je za nju i za sve samo to život, pravi život.

I dok je ona sve svoje ideale i perspektive sabirala u Raju, u rujnu je posljednji put u toj godini došao Foco. Zatekao ju je toliko uzdignutu u Bogu, toliko sabranu u svom nutarnjem životu, da se pobojao za njezino zdravlje.

Pobojao se. I nadošla mu je jedna misao. Jedne večeri dok su se vraćali iz borove šume, prolazeći slabo osvijetljenim puteljkom u društvu fokolarinka, ohrabri se i reče joj: “Chiara, oprosti što ti se obraćam kao čovjek koji se ne zna odvojiti od zemlje. Ti imaš obitelj, obitelj koja na zemlji ima puno posla, koja se treba mučiti i boriti za slavu Božju. Ne možeš je napustiti. Nisi li nas naučila da je najveća ljubav Isus Napušteni? Zbog Njega i s Njim, napusti sada Boga zbog Boga, Raj zbog zemlje, gdje možeš puno duša privesti k Bogu. Ostavi anđele i vrati se nama ljudima – iz ljubavi prema Napuštenom Isusu.”

Chiara me ozbiljno saslušala. I budući da se uvijek bila spremna žrtvovati za brata, puna tjeskobe briznula je u plač i zajaukala: “Moram, dakle, napustiti Raj?”

“Da, Chiara, to od tebe traže tvoja djeca na zemlji.”

Povukla se u sobu i, sama s Bogom, napisala onu ljubavnu izjavu koja je povelja fokolarina, bit njihove duhovnosti:

 

  1. 9. 1949.

Gesu AbbandonatoImam jednog jedinog Izabranika na Zemlji: Isusa raspetog i napuštenog. Nemam drugog Boga izvan njega.

U njemu je sav raj s Trojstvom i čitava Zemlja sa čovječanstvom.

Stoga ono što je njegovo, jest moje i ništa drugo.

A njegova je sveopća bol, dakle i moja.

Poći ću svijetom tražeći ga u svakom trenutku svoga života.

Ono što mi nanosi bol, jest moje.

Moja bol, koja me se kosnula u sadašnjosti. Moja bol duša koje su uz mene (baš to je moj Isus). Moje je sve ono što nije mir, radost, lijepo, ljupko, vedro… jednom riječju: ono što nije raj. Jer i ja imam svoj raj, ali onaj u srcu Izabranika mojeg. Ne poznajem drugog. I tako u godinama što mi preostaju; žeđajući za bolima, tjeskobama, očajanjima, rastancima, progonstvima, napuštenosti, zlostavljanjima, za svim onim… što je On, a On je grijeh, pakao.

Tako ću isušiti vodu patnje u mnogim srcima blizim, a po zajedništvu s Izabranikom svojim svemogućim, i u onim dalekim.

Proći ću kao vatra koja sažiže sve što ima pasti, a ostavlja samo istinu.

No, valja biti kao On: biti On u sadašnjem trenutku života[2].

 

Kako je rekla, tako je i učinila. Narednog jutra opet je prionula ljubiti bližnjega (i to je karakteristično za Pokret) služeći jednoga po jednoga, nenavezano i bez interesa.

Takvu nenavezanost – bio je to božanski interes – ona je opisala u zapisu od 24. listopada 1949., u Rimu, kamo se vratila raditi.

 

Moramo raširiti srce po mjeri Isusovog srca. Koliki posao! No to je jedino potrebno. Kad je to učinjeno, sve je učinjeno. Radi se o tome da svakoga koji nam se približi ljubimo onako kako ga Bog ljubi. A budući da živimo u vremenu, ljubimo bližnjeg jednog po jednog, ne zadržavajući u srcu ostatke osjećaja prema bratu kojega smo susreli minutu prije. Ionako je u svima isti Isus kojega ljubimo. Međutim, zadržimo li nešto, znači da smo prijašnjeg brata ljubili radi sebe ili radi njega… ne radi Isusa. I u tome je nesreća.

Naš najvažniji čin jest sačuvati čistoću Božju, tj. sačuvati u srcu onakvu ljubav kakvom Isus ljubi. Prema tome, da bismo bili čisti, ne treba lišiti srce i prigušiti u njemu ljubav. Treba ga raširiti prema Isusovom srcu i ljubiti sve. Pa kao što jedna sveta hostija od milijardi hostija na zemlji dostaje da bismo se nahranili Bogom, tako dostaje i jedan brat – onaj kojeg je volja Božja stavila uz nas – da bismo se pričestiti čovječanstvom koje je mistični Isus.

A pričestiti se bratom jest druga zapovijed, ona koja dolazi odmah iza ljubavi prema Bogu, kao njen izražaj[3].

 

Igino Giordani

Chiara Lubich

 

 

 


[1] Lia Brunet, jedna od prvih Chiarinih sljedbenica, preminula 2005.

[2] Chiara Lubich, Vez svjetla, str. 76;

[3] Ibid, str. 94.

Print Friendly, PDF & Email