ChiaraLubich-Klaus-Hemmerle

 

Klausa Hemmerlea, njemačkog biskupa iz Aachena (preminulog 1994. godine), Chiara Lubich nazvala je suutemeljiteljem Pokreta fokolara: “Pomogao mi je ostvariti dvije vrlo važne stvarnosti – ogranak biskupa prijatelja animiranih duhovnošću jedinstva i osnovati školu ‘Abba’ s ciljem prevođenja u nauk duhovnosti jedinstva”, odgovorila je 1999. godine u jednom intervjuu na pitanje o Hemmerleovom doprinosu Pokretu fokolara.

Nova zapovijed je središnja tema u njegovu životu i misli. Nazvao ju je Božjim izumom za potpuno ostvarenje čovjeka. Donosimo nekoliko tekstova iz bogate zbirke njegovih zapisa.

 

Nalazio sam se u Monterredondu, u Kolumbiji, u kući časnih sestara njemačkog podrijetla, u pokrajini gdje se uzgajala samo šećerna trska. Od te monokulture ljudi su teško preživljavali. Časne sestre su započele aktivnosti gradeći kućice kako bi obiteljima dale mogućnost da žive. Uredile su veliki vrt, gdje su oni učili uzgajati i druge biljke, osim šećerne trske. Sada je tu već i škola gdje djeca mogu ostati u vrijeme ručka. Tu oni doživljavaju predivno iskustvo, otkrivajući nešto što do tada nisu poznavali: ručak.

Došao sam tamo, igrao se s djecom i razgovarao s njima. Jedan od dječaka, negdje između šest i osam godina, približio mi se i rekao: “Ako ostaneš s nama, poklonit ću ti svoj ručak”. Izvanredne riječi: poklonit ću ti svoj ručak.

Te mi riječi pokazuju za što je sve čovjek sposoban.

Više puta sam razmišljao: zašto sve daju gostu, a potom sami nemaju što jesti?

Ne bi li im trebao reći: Mnogo je razumnije da mi date samo malo, tako će te i vi imati što za pojesti. Ako bih im pokušao reći: “Ne, neću uzeti, jedite vi, dobro će vam doći, ja mogu jesti i sutra”, bilo bi to veliko poniženje.

Ne, ne! Ljudi smo, a ljudsko dostojanstvo znači da drugima možemo nešto darovati, da možemo udijeliti nešto od svoga, iako nas košta, iako naizgled gubimo. Imam dojam da je bit u ovome: Čovjek ne želi samo posjedovati ili nešto trebati, nego želi živjeti tako da može nešto darovati i drugima. Ozbiljno ćemo uzeti ljudsko dostojanstvo u svijetu samo onda kada drugima damo toliko da i oni mognu darovati.

(Govor na biskupijskom susretu mladih katolika, 20. 11. 1985.)

 

 

Biti, znači ući u odnos, prije svega u odnos s Bogom, s izvorom bez kojega smo ništica. Ali taj odnos s izvorom trebamo živjeti u uzajamnom odnosu, u davanju i primanju.

Samo u tom ritmu, u kojem naizgled gubimo sebe, nalazimo sebe. Kao što se svjetlo koje ne baca svjetlosne zrake gasi, kao što se izvor koji ne daruje više vodu suši, tako se događa i s nama i sa svim drugim.

Mi smo stvoreni za drugoga i za druge, stvoreni smo jedni za druge, i samo u tom daru pronalazimo sebe.

 

 

Od prvog trenutka Isusov je život jedan odgovor, jedan “da”. U njemu se potpuno podudaraju izvor i odgovor. Upitan želi li postati čovjekom, odgovorio je: “Evo, dolazim vršiti volju tvoju” (Heb 10,9). Tako smo od samog početka uvučeni u odnos između Sina i Oca. Taj “da” između Oca i Sina jest prostor u koji smo prihvaćeni, željeni, omogućeni, stvoreni i spašeni.

Taj “da” između Oca i Sina rađa i povlači u prostor slobode mene i svih i sve. Tu nam dolazi ususret drugačiji Bog, drugačiji od onoga koji stoji na vrhuncu svega, samotnjak, koji ne čini drugo doli dijeli zapovijedi ili naklonost. Drugačiji Bog od onoga koji se nalazi onkraj raskrižja svakog iskustva, koji ni s jedne strane nije dokučiv i o kojemu ne znamo gotovo ništa. Drugačiji Bog od onoga koji je poput formule što objašnjava i opravdava sve što se događa. Drugačiji Bog, sigurno, od onoga koji je cijenjen jer je uvijek najveći, ali ostaje zatvoren u svojoj neizrecivosti. Koliko je drugačiji ovaj Bog! Taj me Bog obuhvaća potpuno.

Na meni je reći: “Vjerujem u ljubav” i “Evo me! Spreman sam! On me ljubi!” Ucijepljeni smo i obuhvaćeni, omogućeni i utemeljeni u živi odnos između Oca i Sina.

 

 

Ako živimo od Njega, nismo usamljeni sateliti koji kruže oko Njega, nismo egocentrične i izolirane točke koje ga povlače u sebe, a među sobom su zatvorene, bez prozora. Ne. Taj odnos između Oca i Sina, koji je preko našeg odnosa s Isusom postao naš odnos s Ocem, sada postaje i naš uzajamni odnos. Ako svijet mora vjerovati, ako svi moraju sudjelovati u tom životu, onda se to može dogoditi samo ako između nas i našega bližnjega postoji ista živa stvarnost koja postoji između Isusa i nas (usp. Iv 17,21-23).

Samo kada živimo na način da si “ti” moj život u meni i “ja” tvoj život u tebi, samo kada se Trojstvo ostvari među nama, samo tada se ostvaruje smisao Isusovog poslanja i Božji život postaje život svijeta. Naše jedinstvo u uzajamnosti odlučujuća je točka u kojoj Trojstvo postaje vidljivo svijetu.

 

Klaus Hemmerle

 

Print Friendly, PDF & Email