Svaku našu brigu prebacimo na Oca

word

 

Ova duhovna misao Chiare Lubich iz 1987. godine ohrabrit će nas u situaciji koju danas proživljavamo

 

Predragi, nadam se da smo u zadnjih 15 dana nastojali vršiti Božju volju i u najtežim situacijama. Stoga se nadam da smo prikazali Bogu koji plemeniti i velikodušni čin. Da bismo dostigli svetost, nije dovoljno živjeti kreposti bilo kako. Od nas se traži da ih prakticiramo na uzvišen, herojski način.

 

Danas ću vam govoriti o jednom načinu vršenja Božje volje u teškim trenutcima.

Vi znate da se naša duhovnost (koja je naš put prema svetosti) oslanja na jednu točku iz koje je sve proizišlo. To je vjera u Božju ljubav, svijest da nismo sami, da nismo siročad, jer imamo Oca. On bdije nad nama i ljubi nas.

 

Tu vjeru možemo primijeniti kada nas zabrine i uznemiri neka misao. Ponekad su to strahovi za budućnost, zabrinutost za zdravlje, uzbuna zbog moguće opasnosti, strepnja za rodbinu, bojazan za određeni posao, nesigurnost kako se ponašati, strah od negativnih vijesti, strahovi raznih vrsta…

 

Upravo u tim trenucima neizvjesnosti Bog želi da vjerujemo u njegovu ljubav i traži od nas čin povjerenja. Ako smo doista kršćani, ako pripadamo našem pokretu, želi da te bolne okolnosti iskoristimo kako bismo mu pokazali da vjerujemo u njegovu ljubav. A to znači: vjerovati da nam je On Otac i da misli na nas. Prebaciti mu svaku našu brigu, natovariti ju na Njega.

 

U Svetom pismu piše: „Svu svoju brigu povjerite njemu jer on se brine za vas.“ (1 Pt 5, 7) Praktički, kao što se teret natovari na tovarnu životinju, tako kršćani trebaju prebaciti svoje brige na nebeskoga Oca, čitamo u jednom komentaru.[1]

 

Bog je Otac i želi sreću svojoj djeci. Zato On na sebe preuzima sve njihove terete.

Uz to, Bog je ljubav i želi da i njegova djeca budu ljubav. Sve te brige, tjeskobe i strahovi blokiraju našu dušu, zatvaraju je u samu sebe te priječe da se otvori Bogu u vršenju njegove volje, i bližnjemu, poistovjećujući se s njim i ljubeći ga kako bi trebalo.

 

U prvim vremenima Pokreta, kad nas je Duh Sveti svojom pedagogijom počeo učiti prve korake na putu ljubavi, „prebacivanje svake brige na Oca“ bio je svakodnevni čin. Ponavljale smo ga i više puta na dan. Iako smo bile kršćanke, morale smo izaći iz čisto ljudskoga načina života, kako bismo ušli u nadnaravni, božanski način života. Počinjale smo ljubiti.

 

A zabrinutosti su smetnja ljubavi. Zato nas je Duh Sveti trebao naučiti kako ih odstraniti.

To je i učinio. Sjećam se da smo govorile da kao što se u rukama ne može držati žeravica, već je valja odmah stresti, inače bi nas opekla, tako istom brzinom treba prebaciti na Oca svaku brigu. I ne sjećam se da smo ijednom neku brigu položile u Očevo srce, a da se On nije pobrinuo za nju.

 

Predragi, nije uvijek lako vjerovati u Božju ljubav.

Ali mi se trebamo potruditi da to činimo u svim situacijama, pa i u najsloženijima. Tako ćemo svjedočiti neprestanim Božjim zahvatima. On nas neće ostaviti, već će se brinuti za nas.

 

Znam da se i mnogi od nas nalaze u teškim situacijama. Ovu misao namjenjujem osobito njima, ali i svima, jer s koliko se različitih situacija moramo suočiti u životu!

I koliko je potrebno da netko Drugi misli na nas!

 

Prebacimo svaku brigu na Njega. Tako ćemo biti slobodni ljubiti. Bolje ćemo trčati putem ljubavi. A znamo da ljubav vodi k svetosti.

 

Chiara Lubich

(Telefonska konferencija, Mollens, 26. ožujka 1987.)

 

 

[1] Schwank, Prva Petrova poslanica, Città Nuova, Roma, 1966, pag.121.