domacica

 

Prvo odgojiteljica, zatim kuharica, bolničarka, kućanica, vjeroučiteljica… Različita “zanimanja” jedne majke.

 

Kad smo se vjenčali, radila sam kao tajnica, kako bih sa suprugom mogla stvoriti materijalne osnove za obiteljski život. Godinu dana nakon vjenčanja, na našu veliku radost, rodilo se prvo dijete. U dogovoru sa suprugom, odlučila sam se posvetiti isključivo brizi za kuću i podizanju djeteta. Vrlo brzo još je troje djece obogatilo našu obitelj. Njima se nešto kasnije pridružilo još dvoje.

Materijalnih problema i briga bilo je napretek, ali evanđeoske riječi “Pogledajte ptice nebeske: niti siju, niti žanju, niti sabiru u žitnice, a vaš ih Otac nebeski hrani” uvijek su mi pomagale da zadržim povjerenje u Boga.

Naravno, uvijek sam imala puno posla, ali osjećam se u potpunosti ostvarenom i mirnom. Kao domaćica imala sam sreću prakticirati mnoga zanimanja. Počela sam kao odgajateljica (to mi je bio san odmalena), zatim kuharica: samo Bog zna koliko je mašte potrebno da se ne ponavljaš, a opet zadovoljiš sva ta usta! Moram biti i spremačica: to baš i nije najzahvalniji posao, ali je vrlo potreban. Osim toga sam sobarica i glačarica: volim glačati iako su koševi za rublje prepuni. Ponekad glačam sjedeći: taj mi posao dopušta slušanje glazbe, a mogu i razmišljati, moliti, posvetiti trenutke samoj sebi.

Dogodi mi se da budem i bolničarka: ne samo da zaliječim rane, zbrinem prehladu ili grlobolju i boli u uhu, već je tu mnogo probdjevenih noći uz uzglavlje djece kad imaju visoku temperaturu, a ujutro – koje li radosti kad sve bude u redu!

Naravno, bila sam i učiteljica: to je, ponavljam, moj mladenački san, a sad ga mogu ostvariti na svim razinama. Vrlo je uzbudljivo, ali i naporno, no koliko li je obogaćenje moći biti sa svime u tijeku. Uza sve to bila sam odgajateljica u vjeri, moralu, međuljudskim odnosima, a ponajviše u ljubavi. Morala sam čak improvizirati i kao pravnica: koliko sam puta morala, i još uvijek moram, presuditi u sukobu među djecom, dakako uz rizik da ću pogriješiti.

Ne smijem zaboraviti ni zanimanje psihologa, jedino zaista prikladno zanimanje kad je riječ o adolescentima. Radi se jednostavno o tome da budete prisutni i da ih saslušate, da “gubite vrijeme”, posebno u razgovoru s njima. Mogu reći da sam mnogo naučila od svoje djece, a i dan-danas oni me uče mnogočemu.

Domaćica, za mene je to život posut radostima i teškoćama. Sjećam se dobro tragičnog dana kad sam “pukla” predbacujući svojoj obitelji sve one godine u kojima su me priječili da odem na skijanje, izlete u planine i tko zna što sve ne! Sve to kao odgovor na malo egoizma od strane mojih bližnjih. No sjećam se i radosti kad sam ispod svoga jastuka otkrila kovertu s bonovima jednoga od mojih adolescenata pomoću kojih se obvezao obaviti različite poslove u kući kao npr. četiri bona za glačanje, četiri za kuhanje, dva za pospremanje ormara za cipele, dva za laštenje kožnih naslonjača itd. Koverta je bila puna.

Jednog mi je dana jedna osoba rekla: “Ti ne radiš vani i ne znaš ništa o životu, politici i društvenim problemima”. Usudila sam se odgovoriti joj da se osjećam potpuno uklopljenom u društvo. Svi sastanci s nastavnicima, roditeljskim udrugama, sastanci u župi za pripremu djece za sakramente također su dio mog života kućanice.

Štoviše, mogu sebi dopustiti i trenutke stanke kada pozivam prijateljicu na kavu pa razgovaramo o onome što nas zaokuplja. Priznajem da mi ponekad treba hrabrosti te fizičke i psihičke snage kako bih se suočila s poteškoćama koje se pojavljuju, a i s napastima da se osjećam kao obična “svestrana domaćica”.

Tu snagu i hrabrost pronalazim samo u opredjeljenju za Boga koji me nikad ne napušta i uvijek daje svoje milost onome tko ih traži.

 

G. S.

 

Print Friendly, PDF & Email