Faro web

 

Gradić Faro u Križevcima priprema se za svečano obilježavanje 25. obljetnice svoga postojanja

 

Već više od 25 godina u središtu staroga hrvatskoga kraljevskoga grada Križevaca svijetli Faro, u prijevodu Svjetionik, gradić svjedočanstva Pokreta fokolara. Chiara Lubich dala mu je to znakovito ime sa željom da svojim postojanjem svjedoči kako je moguće ljudsko društvo temeljeno na zakonu uzajamne ljubavi koja se u njemu nastoji živjeti. Želimo li biti precizniji, priča o Svjetioniku je započela još ranije, sada već davne 1984. godine, kada je grkokatolički biskup mons. Slavomir Miklovš dao u najam Djelu Marijinu-Pokretu fokolara zgradu svoje bivše rezidencije, nekoliko oronulih kuća i zemlju. Od tada pa do danas svake je godine mijenjao svoj vanjski izgled, a posjetile su ga desetine tisuća osoba različitih dobi, na raznim susretima, međunarodnim skupovima, studijskim putovanjima, radnim kampovima, godišnjim odmorima itd. Gradić Faro jedan je od 33 slična gradića, u različitim fazama razvoja, rasprostranjenih na svih pet kontinenata.

Obljetnica je prigoda da se na trenutak osvrne unatrag i podsjeti na njegove etape, na događaje i ljude koji su ga obilježili i gradili, da se ustvrdi njegova sadašnjost i usmjeri pogled u budućnost. Svečano obilježavanje 25. obljetnice gradića Faro dogovoreno je za 29. i 30. travnja ove godine, u tjednu kada i Križevci obilježavaju Dan grada.

Postavili smo nekoliko pitanja fokolarinima Majdi Čop i Florijanu Škunca koji danas žive u Faru i brinu o njegovu razvoju, ali su i od početaka na neki način bili akteri svih faza njegova razvoja.

 

 

Gradilo se zajedništvo

 

Florijan 2016Što se to dogodilo 1992. godine? Kako je nastao gradić imenom Faro?

Florijan: Na prvom nezaboravnom susretu Chiare Lubich s članovima Pokreta fokolara iz istočnih zemalja Europe u Katovicama u Poljskoj1991., Chiara je vidjela mogućnost da naš dotadašnji centar za susrete u Križevcima postane gradić svjedočanstva. Nešto kasnije dala mu je ime Faro, svjetionik za sve one koji će ga posjećivati, mjesto formacije u duhu karizme jedinstva za osobe iz raznih zemalja, Crkava, religija i ljudi dobre volje.

 

Sjećaš li se nekih detalja iz vremena obnove postojećih objekata i izgradnje novih?

Sjećam se oduševljenja, nesebičnosti i radosti ljudi koji su dolazili iz svih krajeva Hrvatske, iz Slovenije, mladih i starijih, radnika i inženjera, u želji da daju svoj doprinos u obnovi i izgradnji Centra. Uz svoj rad i vrijeme mnogi su davali i novac ili dragocjene predmete, nakit i sl. što smo kasnije unovčili.

Najveća radost za sve bilo je zajedništvo koje se izgrađivalo. Bili smo tako različiti po dobi, naobrazbi, narodnosti a postali smo prava obitelj. Ideal karizme jedinstva koju smo slijedili postao nam je bliži, a to iskustvo je bila potvrda da ga možemo ostvariti.

 

Kako je biskup Slavomir primio vijest o imenovanju gradića?

Biskup je bio presretan jer se ostvarivao njegov san da napuštene i oronule zgrade dobiju smisao i budu na korist Crkvi. Mons. Slavomir je na susretu biskupa prijatelja Pokreta fokolara godine 1985. pokazao Chiari Lubich projekt uređenja budućeg Centra. Na susretu je bio i arhitekt Ivan Bregant, odgovoran za Pokret fokolara u tadašnjoj Jugoslaviji. Chiara je tada rekla da će Križevci postati centar za Pokret u Istočnoj Europi.

 

Kako je zajednica Pokreta fokolara u Hrvatskoj prihvatila imenovanje postojećeg središta u izgradnji u gradić?

Zajednica je bila oduševljena jer je Centar bio dio njih, njihovih napora i rada u izgradnji i obnovi zgrada i nadasve jedinstva među svima.

 

Tada je u Hrvatskoj buktio rat. Kakvo je značenje u to vrijeme imao centar Faro u Križevcima?

Baš zbog ratnih okolnosti naš dolazak je bio dragocjen u stvaranju zajedništva bez obzira na podrijetlo i vjersku pripadnost. S druge je strane Faro je postao centar prikupljanja i dijeljenja humanitarne pomoći u hrani, lijekovima, namještaju i raznim drugim osnovnim potrepštinama. Naime, dirljivo je bilo vidjeti s koliko su ljubavi članovi Djela iz raznih europskih zemalja posebice iz Italije, potom iz Belgije, Austrije, Švicarske, Njemačke sakupljali kamione i kamione pomoći, a mi smo to potom slali našim zajednicama diljem Hrvatske, ali i u BiH i Srbiju.

Obitelj i jedinstvo kojeg smo živjeli dok se je obnavljao gradić Faro nosili smo i širili u okoline gdje smo boravili. Kad nam se je god pružila prilika nastavljali smo to zajedništvo koje ni rat nije mogao zaustaviti. Sjećam se kako si nismo dali mira i došli do samog ministra da bi dobili dozvolu za dolazak jednog autobusa iz Srbije što nam je i uspjelo. Kakve li radosti ojačati se u Njegovoj prisutnosti među nama i novim zanosom u povratku širiti ozračje milosrđa, pomirenja i solidarnosti.

 

Prepreke su bile prigoda

 

Majda aTi si tada živjela u fokolaru u Beogradu. Pratila si život zajednica Pokreta fokolara u Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori. Hrvatsko-srpska granica tada je bila zatvorena. Kako ste vi sve to doživljavali? Što je vama značio najprije centar za susrete u Križevcima, a potom i gradić Faro?

Majda: Sjećanje na te godine u meni uvijek pobuđuje oduševljenje. Križevci su bili naš Centar, naš izvor jedinstva, prema tome ništa nas nije moglo zaustaviti. Na svakom lokalnom susretu govorili smo o novostima, što se tamo događa, o gradnji. I kad su bili praznici, npr 1. svibnja, odlazili bismo da pomognemo – rušiti svinjce, čistiti stare cigle da bi ih ponovno ugradili, sređivati potkrovlje. Sjećam se da je jedne godine za prvi svibnja zabijelio snijeg. Zbog hladnoće stavljali smo na sebe sve što smo našli, tako da se skoro nismo ni prepoznavali. Ti prekrasni trenuci zajedništva traju do danas.

Kad se 1991. zatvorila srpsko-hrvatska granica, fokolar u Beogradu je postao skoro agencija za putovanja – za Križevce ili za Rim. Putovali smo do policije u Županji, gdje smo dobili probne tablice i pratnju. A kad ni to više nije bilo moguće, išli smo preko Mađarske. Morali smo presjedati iz našeg u mađarski autobus, pa je putovanje trajalo od 18 do 20 sati.

Sigurna sam da su i sve te žrtve pomogle da svaki susret doživimo kao poseban dar. Sve nam je ostajalo poput žiga duboko utisnuto u duši, što smo potom prenosili svima.

Shvatili smo da su prepreke bile samo prilike za učvršćivanje zajedništva. Osjećali smo posebnu ljubav i podršku Raffaelle Bronzino i Ivana Breganta, odgovornih za tadašnju zonu. Teško je opisati nadnaravnu snagu, opipljivu prisutnost Isusa među nama koja nas je pratila. Život Ideala jedinstva bio je izazov!

U tim su godinama u Srbiji nastala poduzeća Ekonomije zajedništva. Budući da smo željeli dati doprinos za izgradnju gradića Faro, u raznim smo zajednicama razmišljali što možemo učiniti. Obitelj Kermeci je tada otvorila poduzeće unikatne keramike Roccia i svakoga mjeseca davala 10 % od svoje zarade. Slijedila je zajednica iz Bečeja s uzgojem pilića, s proizvodnjom nerafiniranog ulja, neki su iznajmili zemljište da bi mogli dati dio zarade. Uvjerila sam se da se može postići mnogo ako imamo otvoreno srce i dopustimo Bogu da djeluje preko nas.

 

 

Print Friendly, PDF & Email