Chiesa LoppianoDuhovnost zajedništva Pokreta fokolara iznjedrila je i novu umjetnost. Promatramo jedno djelo umjetničkog tima iz Loppiana – Svetište Marije Majke Božje.

Ovoga ljeta na hrvatskom Jadranu, preciznije u Primoštenu, ljetovao je dio ekipe Centra Ave Arte, umjetničkog tima Pokreta fokolara sa sjedištem u Loppianu blizu Firenze. Iskoristili smo prigodu i o njihovom radu razgovarali s arhitekticom Vitom Zanolini, jednom od projektantica svetišta Marije Majke Božje u Loppianu koje svojim skladnim rješenjima privlači pozornost posjetitelja.

Centar Ave utemeljila je Chiara Lubich godine 1961. kao prvi timski umjetnički izraz Pokreta fokolara koji svoje nadahnuće crpi iz njegove duhovnosti. Sačinjava ga ekipa umjetnica, arhitektica i dizajnera, a za sobom ima profesionalno iskustvo rekonstrukcije, kao i novih umjetničkih ostvarenja i projekata crkava i kapela, privatnih građevina, u Italiji i izvan nje. Centar Ave se razvijao kroz neprestani rad, a prisutnost u ekipi različitih umjetničkih izraza rezultirala je umjetnošću u kojoj se ista esencijalnost prepoznaje u skulpturi, slikarstvu i arhitekturi, gdje forma i sadržaj postaju nerazdvojni.

Međunarodnu ekipu Centra Ave sačinjavaju: kiparica Ave Cerquetti iz Italije s kojom je Centar i započeo rad, danas koordinatorica i umjetnička direktorica; arhitektice Vita Zanolini, Elena Di Taranto i Patrizia Taranto također iz Italije, slikarica Dina Figueiredo iz Portugala; kiparica Erika Ivacson iz Rumunjske; Ornella Medici iz Italije na administrativnim poslovima.

Vita Zanolini u razgovoru odmah podsjeća na Chiarine riječi prigodom dodijele počasnog doktorata iz umjetnosti[1], kada je rekla: “Uvjereni smo da će Isusova prisutnost (među umjetnicima) biti predznak nezamislivih i posve novih umjetničkih djela…” Chiara je snažno ukazala i na ključ toga, a to je ljubav prema Isusu Napuštenom, te potvrdila: “I umjetničko nadahnuće treba izgubiti u jedinstvu, ali zato da bismo imali neku vrstu novog nadahnuća i da bismo njome mogli vidjeti na neki način Nebo i na novi način sve zemaljsko”.

Napominje da se o arhitekturi obično govori kao o ‘pisanju svjetlom’. “No dojmila me se intuicija velikog majstora boje Chagalla koji kaže: ‘Svjetlo ne stvara arhitektonska forma, ona je poslušna, ona dopušta da je svjetlost oblikuje, čak dopušta da je prožme kako bi je potom zračila.’ Ta tvrdnja može biti podloga na kojoj snažno dolaze do izražaja Chiarine riječi iz 1949.: ‘Djeca Božja nemaju misli. Tek kad ne budemo imali misli, naš će um biti posve otvoren i neprestano će primati Svjetlost Božju, i bit će kanal.'”

Ekipa Centar Ave LoppianoTim se smjernicama rukovodi Umjetnički centar Ave, kaže Vita i nastavlja: “Govoreći o nadahnuću ovoga djela, kiparica Ave kaže da dok je u kreti oblikovala maketu izvorne ideje crkve, nakon trenutka boli, osjetila je kako ‘sluša’ jedno veće Svjetlo. Potom smo kroz rad na projektiranju zajedno otkrile nove odnose između ‘svjetla karizme’, ‘života Marijina grada’ i ‘oblika’. Tako je nastao konačan izgled crkve. Krov od samo jednog dijela podsjeća na kosinu koja je povezana sa zemljom i uzdiže se k nebu: ‘Marija, kao nebeska kosina nosi zemlju na nebo i nebo na zemlju’. Na vrhuncu građevine pozlaćeni trokutasti dio tornja sa zvonima nosi izričitu trojstvenu referencu.

Marija nas vodi k trojstvenom Bogu. Središte građevine je procijep – praznina, Isus Napušteni koji sjedinjuje nebo i zemlju – s velikim pozlaćenim svetohraništem. Tim se svjetlom potom nadahnjuje interijer čija je središnja tema veliki vitraj prezbiterija u plavim tonovima. Označava Mariju koja poput velikog plavog neba sadržava sunce, Boga. Veliki bočni vitraji su sastavni dijelovi strukture crkve i dijele prostore prodornom snagom boja: s jedne strane je prikazano otajstvo Isusove muke, a s druge strane etape Marijina puta (Via Mariae).”

Vita smatra da duhovnost zajedništva koju žive i koja stvara splet odnosa, prožima i pojam prostora pa on poprima neke specifične značajke vidljive u interijeru crkve. O čemu je riječ?

“Klupe u crkvi su raspoređene tako da se ljudi uvijek vide jer stoje jedni prema drugima, iako su svi okrenuti prema oltaru; ta se ‘koralnost’ isprepliće sa snažnim poticajem k usponu i konvergenciji građevinske strukture.

Vitraj - LoppianoNadalje, nije zamišljeno da sakralni prostor bude zatvoren. Zato smo dobrim dijelom odabrali transparentnost koja povezuje i uspostavlja odnos između interijera i okoliša. Tako je i konstrukcija uvijek vidljiva i uočljiva. Odnos između interijera i eksterijera izražava kontinuitet između života koji se živi i svetkuje.

Široki prostor pred crkvom, zamišljen u kontinuitetu s linijom krova, protagonist je tog prihvaćanja svakoga: mjesto susreta za stanovnike, osobe s okolnog područja i brojne posjetitelje.”

Vita smatra da je u ovom njihovom djelu osobito vidljiva sinergija među različitim umjetničkim izrazima. “To je polazište našeg profesionalnog iskustva. Snagu arhitekture prožima plastičnost skulpture, a vitraji se stapaju s arhitekturom obasjavajući je bojama.

U zapisu Uskrsnuće Rima (1949.) Chiara piše: ‘Ako dopustim Bogu da živi u meni… vidim čovječanstvo očima Boga koji sve vjeruje jer je Ljubav. Vidim i otkrivam svoje svjetlo u drugima, istinsku stvarnost sebe, svoj pravi ja u drugima. Pronašavši samu sebe, nanovo se sjedinjujem sa sobom uskrisujući – kao Ljubav koja je Život – u bratu.’

Ove su riječi rasvijetlile i naše iskustvo, a mogli bismo ga prevesti ovako: vidim i otkrivam svoje nadahnuće u drugima i pronalazim ga iznova stvorenog u sebi, u nama i među nama”

 Etape nastanka svetišta Majke Božje

Još godine 1975. Chiara je prigodom svog posjeta Loppianu rekla: “Kada smo zamišljali Loppiano, zamislili smo da u njegovom središtu bude crkva”.

Godine 1986. svim stanovnicima Marijapolija: “Rodila mi se jedna želja… Može se reći da je Loppiano grad-Marija… izgradimo ovdje Gospino svetište, ali ne od stijena, nego od osoba”. Pozvala je sve da žive kako bi Loppiano učinili njezinim svetištem.

Govoreći o razvitku marijapolija, 1996. je rekla: “Ovdje nedostaje nešto jako važno. Nedostaje crkva. Nazvat ćemo je po Mariji, Theotokos, Majci Božjoj.”

“Taj trenutak je bio nezaboravan – sjeća se Vita – osobito za našu ekipu jer je Chiara kasnije osobno vidjela projekt i pratila njegov razvitak.”

U svibnju 2003., na svečanosti postavljanja kamena temeljca buduće crkve, Chiara je istaknula da crkva nije slučajno posljednja građevina u Loppianu, ona predstavlja znak onoga što se u njemu nastoji živjeti. Crkva od kamena izgrađena je nakon 40 godina života mnogih ‘živih stijena’, rekla je.

Gradilište je otvoreno godinu dana ranije. “Odmah je počela intenzivna i plodna suradnja među svim ekipama koje su sudjelovale u realizaciji projekta: tehničari, poduzeća sa specijaliziranim ekipama za različite faze rada, osobito s općinskom upravom radi dobivanja potrebnih dozvola”, kaže Vita i nastavlja: “Projekt je smješten na zemljištu koji je imao specifična ograničenja zbog utjecaja na krajolik, a osim Svetišta sa zvonikom, ekumenskom kapelom i jednim stanom, obuhvaćao je i cijeli polivalentni kompleks zvan Auditorium, s nekoliko dvorana i pomoćnih prostorija za susrete, te kulturne i umjetničke aktivnosti.

U projektu su na neki način sudjelovali i svi građani Loppiana. Vrlo važna je bila stalna razmjena mišljenja s vijećem Marijapolija, kako u raznim vidovima projektiranja, tako i u izvedbi, u donošenju odluka i… u neizvjesnostima, kojih nije nedostajalo.

U jednom smo momentu pomislili kako nema boljeg datuma za posvećenje crkve od četrdesete obljetnice gradića, pa je sve poprimilo još ubrzaniji ritam. Posljednjih mjeseci na radilištu je istodobno bilo stotinjak radnika. Tada su i oni postali svjesni da sudjeluju u jednom mnogo većem projektu, jer bi po ljudsku bilo nemoguće svladati sve poteškoće koje su nam se ispriječile.”

Crkva - LoppianoCrkva je svečano posvećena 29. listopada 2004. a tada su u nju preneseni i zemni ostaci službenice Božje Renate Borlone. 1. studenoga mjesni biskup Fiesola proglasio je crkvu marijanskim svetištem.

Crkva je danas srce gradića Loppiana i nezaobilazna meta brojnih posjetitelja kojih godišnje prođe 40 000.

Ovaj projekt dobiva i visoke osjene stručnjaka. Tako je arhitekt Franco Laner, profesor tehnologije arhitekture na sveučilištu u Veneciji, objavio članak u specijaliziranom časopisu i među ostalim napisao: “Lako je izraziti pozitivan sud o jednom djelu koje nas se odmah dojme. Drugo je pokušati objasniti što se nalazi iza onog tako laganog i jednostavnog usklika: ‘Kako lijepo!’ kojim se može najbolje sažeto opisati svetište Marije Majke Božje.

Pa i kad bi se uspio pronaći ključ tumačenja, sigurno ne bi bio univerzalan, jer svatko vidi očima svoje kulture ili svojih osjećaja a i vjerskog uvjerenja.

No ovdje su sve te kategorije prevladane, jer je djelo izuzetna sinteza počevši od odnosa okoliš-građevina, građevina-arhitektura i konačno arhitektura-duhovnost…”

Poželimo na kraju našim umjetnicama još uspješnih ostvarenja koja će utažiti žeđ današnjeg čovjeka za ljepotom i otvoriti mu put do duhovnih prostora. Tko zna nećemo li u njima razabrati i koji motiv sa dalmatinskih škoja…

Đina Perkov


[1] Katoličko sveučilište Maracaibo, Venezuela, srpanj 2003.

Print Friendly, PDF & Email