Iskustvo tjelesne boli kako ga je ispričala Giosi Guella (1923.-1995.), jedna od prvih sljedbenica Chiare Lubich

Isus Loppiano4Onome tko nikad nije doživio tjelesnu bol, teško je razumjeti njezinu vrijednost. Tako je bilo i sa mnom.

Do tada sam imala mnogo boli i poteškoća. Našla sam se u situa­cijama kad sam se borila za svoje ideje, kad sam nosila velike odgovornosti, ali nikad nisam doživjela tjelesnu bol. Ni­sam je znala vrjednovati. Konačno, kakvu vrijednost može imati zubobolja, slomljena kost, operacija?, pitala sam se. Dovoljno je uzeti sredstvo za smirenje i sve nestaje.

Tada sam davala vrijednost moral­noj, duhovnoj boli, boli duše; smatrala sam da tu bol treba cijeniti i više je vrjednovati. Više vrijedi onaj viši, plemenitiji dio čovjeka, pa mi je stoga plemenitijom djelovala i patnja u tom dijelu.

No, jednog se dana nešto dogodilo. Iznenada me uhvatila tako jaka tjelesna bol da sam jaukala. Samo vladanje živcima, a pomalo i ponos, sprječavali su me da vičem. Stiskala sam zube, ukliještena ovom novom vrstom patnje. Bol u kralježnici i desnoj nozi prouzrokovana je iščašenjem diska. Nije bilo sredstva koje bi je moglo ukloniti te sam tako sam postala zarobljenicom boli koju sam uvijek podcjenjivala i smatrala beskorisnom.

Chiara i GiosiIskustvo je jedini pravi učitelj, osobito u slučaju poput moga.

Nisam mogla učiniti ništa, morala sam podnositi bol takvu kakva je. A kad su mi liječnici stavili gips, prouzrokovali su mi druge nevolje, iako su mi jake bolove uklonili.

 

Tjelesna bol više mi nije bila nepo­znata.

Pokušala sam je promatrati u odnosu na moralnu i duhovnu bol i doš­la sam do zbunjujućeg otkrića.

Dok je tjelesna bol bila takva ka­kva je – nisam je mogla izmisliti ni sanjati, niti je povećati, a u nekim obli­cima niti smanjiti – duhovnu sam bol toliko puta stvorila sama zbog nekakve tvrdoglavosti, uglavnom jer nisam htjela nešto iz­gubiti ili nisam prihvatila misao dru­goga.

Koliko li sam boli mogla izbjeći! Tek tada sam to uspjela shvatiti.

Da sam bila velikodušnija, spremnija, altruistički raspoložena! Koliko bih duhovnih i moralnih boli uskratila drugima da sam ljubila više, da sam ulila kap ulja u splet odnosa s bližnjima. Bila je dovoljna samo jedna riječ pomirenja, riječ shvaćanja, ohrabrenja.

No u tom trenutku sam bila usmjerena na sebe, bavila sam se svojim brigama i nisam uočila priliku da posredujem. Primijetila sam to tek kasnije i morala sam sebi reći: budalo, bilo je dovoljno da malo posreduješ i sve bi se riješilo! Zašto si mislila na sebe, zašto nisi gledala na druge? Ne shvaćaš li: da si ljubila druge, tvoje bi se male zabrinutosti u trenu otopile kao snijeg na suncu? Jer ta se vrsta zabrinutosti ne rješava razmišljanjem i povlačenjem u sebe, rješava se izlaženjem iz samih sebe da bismo služili drugima, uvijek u ljubavi.

No da bih u tome uspjela, bila je potrebna škola, pripravništvo. Trebalo je pogriješiti i započeti iznova. Ali i tjelesno trpjeti.

Dok nam duhovna, moralna bol, bol duše, daje osjećaj da smo net­ko i može nas uzoholi­ti, tjelesna nas bol po­ništava i uči strpljenju, pomaže nam shvatiti druge.

Na ovom stupnju moje nutarnje evolucije u duši mi se pojavi­lo jedno pitanje. Na njega nisam znala odgo­voriti, niti sam shvaćala tko bi imao odgovor.

Kada je Bog došao na zemlju, kada je došao među nas da bi nas otkupio, zašto je za sredstvo otkupljenja izabrao tjelesnu bol? Čavli, trnje, pado­vi, krv, udarci, žuč, križ. Sve to je za nas ljude, ali On, utje­lovljeni Bog, nije li mogao izabrati nešto što bi bilo dostojnije njega?vetrata9

Gospodin je bdio nad mojom dušom i vrebao!

Tek kasnije sam razu­mjela da je u meni to pitanje pobudila njegova lju­bav, jer mi je upravo ona htjela dati odgovor.

Kao da me On sam pitao: »Koji bi put po tvom mišljenju bio bo­lji, dostojniji Boga?« Ali ti kao Bog, kao duh, nisi li mogao izabrati neki du­hovni put ili sredstvo da bi nas otkupi­o? »Da, odgovarao je Gospodin mojoj duši, ali tko bi me razumio. Tako je malo duhovnih osoba na svijetu koje znaju razumjeti takve stvari, da bi bilo beskorisno postati čovjekom.« Dobro, ali onda si mogao izabrati koji umjetnički izričaj, glazbu, boje… »Razumio bi to onaj tko ima umjetničku dušu, a ostali? A što bi učinili svi gluhi da sam izabrao glazbu? A slijepci da sam izabrao boje? Moja ljubav prema čovječanstvu veća je no što ti misliš.

Ja sam došao s neba na zemlju sa srcem od mesa koje zna potpuno razu­mjeti najvećeg čovjeka: onoga koji se smatra znanstvenikom, a tako je ma­len u mojim očima; zna razumjeti i naj­jednostavnijeg čovjeka: najmanjega, najbjednijega. Želio sam naći način da me razumiju svi i svaki pojedi­načno: duhovni čovjek i materijalista, veliki i mali, dijete i starac i izabrao sam jedino što je jednako za sve: tjele­snu bol.

Isus Loppiano1Kad me veliki i mali, nepismeni i znanstvenici vide izudaranog i okrunje­nog trnjem, okrvavljenog, kako visim na križu, svi me razumiju. Pred krvlju nitko ne vodi rasprave, svatko odmah shvaća da sam dao ži­vot za njega i shvaća moju ljubav. Ja ljubim čovječanstvo, dao sam život za svakog čovjeka.«

Taj sam odgovor očekivala.

Utjelovljenje Boga mi se objavilo. Ljubav Božja mogla se očitovati samo time da bude ljubav.

Zamagljenim ljudskim očima bilo je po­trebno nešto konkretno da bi to primije­tile. Samo Bog koji je stvorio srce čovjeka, zna put kako doći do tog srca i odlediti ga. A kad je srce jednom odleđeno, čovjek će znati razumjeti i ostalo: znat će shvatiti onaj tajanstveni vapaj: »Bože moj, Bože moj, zašto si ime ostavio?« koji otkriva da se vr­huncu tjelesne boli pridodao vrhunac du­hovne boli.

Isus je rekao: »Svi će me ostaviti (a tako je i bilo), ali Otac moj neće.«

I tu napuštenost (koja je pokazala dubinu njegove duhovne patnje) želio je okusiti kako bi obuhvatio i shvatio sve ponore, razočaranja i tmine svakog čovjeka, kako bi ga platio i otkupio.

Nisam htjela čekati s odgovorom: »Ti si izabrao put boli da bi se nama očitovao kao ljubav, ja izabirem put boli da bih ti odgovorila i darovala ti svo­ju malu ljubav. Kad mi dođe koja bol, bila ona tjelesna ili duhovna, bit ću sretna: osjećat ću da ti nalikujem bar malo, da sudjelujem barem malo u ot­kupljenju.«

Sveti Pavao piše: »u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim«. Kako mi je sve do sada bila nejasna ova rečenica!

 

Giosi Guella

 

Print Friendly, PDF & Email