Ples

 

Nema ljudskosti bez tjelesnosti, bez dimenzije života i smrti

 

Ljudsko tijelo u zapadnoj kulturi nikad nije dobivalo toliko njege i pozornosti kao posljednjih godina. Oko skrbi za tijelo obrću se impozantna sredstva i u stalnom su porastu. Pomislimo samo na brojne proizvode, masažu, estetsku kirurgiju, fitnes, lampe za tamnjenje kože, lijekove za mršavljenje, itd.

Njega tijela postaje pravi kult, sa svojim obredima, liturgijom, hramovima, svećenicima. Ali ako pozorno promotrimo tu pojavu, primjećujemo da je složena i da ima i svoje tamne strane. Nadasve, bavimo li se njegom našega tijela, ili tijela naših dragih. Za tijela drugih zanimamo se samo ako su lijepa, mlada, zdrava, u formi, privlačna, ili ako su ti drugi naša bliska rodbina.

Njega tijelaPotrošački duh, naime, sve više postaje religija koja obećava vječnost. Primjerice, moj sadašnji automobil za nekoliko mjeseci više neće biti nov, ali mogu kupiti drugi, iste marke, čak i malo bolji, zavaravajući se da imam automobil koji je vječno nov. To vrijedi za sve proizvode, uključujući i tijelo. Njegom, raznim proizvodima, kirurškim zahvatima, htjeli bismo pobijediti vrijeme i starenje. No, prije ili kasnije stiže vrijeme bolesti i trošnosti, naše i drugih, a takva kultura nam ne pomaže da se s njima suočimo.

Zato se marginalizira bolesno, krhko, ružno, staro i mrtvo tijelo. U našim gradovima više ne vidimo sprovode. Kao dječak odrastao sam okružen životom i smrću, jer su to bile dimenzije života. U našim su domovima obitavali život i smrt i rasli smo pomireni s njom (sa smrću se moramo doživotno pomiriti).

Odsutnost tijela nalazimo i na društvenim mrežama, primjerice na Facebooku. Ako se ograničimo na to da se s osobama susrećemo virtualno, ako ne susrećemo drugu osobu s njezinom složenom i ambivalentnom tjelesnošću, ti bi nas sjajni izumi mogli dugoročno odvesti izvan ljudskosti, jer nema ljudskosti bez tijela.

To što mi jesmo i gdje se nalazimo izražava se nadasve tijelom, tijelo nas čini doista različitima te nama i drugima pojašnjava naše granice. Zato su marginaliziranje i obožavanje tijela dva lica iste medalje: iluzija da se može dobro živjeti ne obraćajući pozornost na trošnost i ranjivost nas i drugih.

 

Luigino Bruni

 

Print Friendly, PDF & Email