mladiU dva ćemo nastavka objaviti izlaganje docenta Enriquea Cambóna s Papinskoga teološkoga fakulteta Teresianum: “Trinità modello sociale”. Riječ je o sažetku njegove istoimene knjige objavljene 2005. koja je nadahnuta mislima Chiare Lubich.

 

Za Presveto Trojstvo Katekizam Katoličke Crkve kaže da je “središnje otajstvo kršćanske vjere i života” (br. 234). Kakvo značenje to može imati za naš život i život čovječanstva?

Ova vrlo važna, ali nedovoljno poznata tema došla je do izražaja tek posljednjih godina. Danas se nitko ne bi složio s njemačkim filozofom Kantom koji je tvrdio da je „iz nauka o Presvetom Trojstvu nemoguće izvući nešto praktično“. A veliki je katolički teolog Karl Rahner napisao da kad bi se nauk o Presvetom Trojstvu ukinuo, ne bi se promijenilo gotovo ništa, ni u teologiji ni u životu kršćana.

Danas ne postoji teološka knjiga, katekizam, dokument crkvenoga učiteljstva ili ekumenskoga dijaloga u kojima se ne bi govorilo o važnosti Presvetoga Trojstva i o trojstvenom životu koji treba biti uzor obiteljima, odnosno model svakoj ljudskoj zajednici, Crkvi ili društvu na razini kulture, politike, ekonomije i drugim područjima. No obično se ne objašnjava što to znači, tj. kako živjeti po uzoru na Presveto Trojstvo. Jedna od izvanrednih novosti koje je čovječanstvu dala Chiara Lubich je intuicija i vizija u kojoj je cjelokupnu ljudsko-božansku stvarnost vidjela u perspektivi Trojstva. Te intuicije i vizije nisu samo genijalne, nego se u njima božansko i osjeća, a ona ga je predstavila u skladu s najdubljim zahtjevima današnjeg čovječanstva – taj  sam dojam imao svaki put kad sam je slušao o tome govoriti.

Chiara je bila osoba jedinstvenih proročkih vizija i pionirka u tumačenju kako živjeti trojstveni život između nas te u svim segmentima ljudskoga društva.

 

Kada naši odnosi postaju trojstveni?

 

Isus nas je pozvao da ljubimo jedni druge kao što nas je On ljubio i kao što se On i Otac ljube u Duhu Svetome jer „ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan“ (Rim 5,5). Štoviše, Isus je molio Oca za nas „Da budu jedno kao što smo ti i ja jedno“ (Iv 17,21.23). Dakle, stvoreni smo da bismo ljubili, to jest da bismo živjeli među sobom isti onaj život koji postoji u Bogu!

Ali kada se može vidjeti da bratska ljubav, koju je Isus donio kao svoj temeljni nauk, među nama dostiže istu kakvoću, isti stil, istu trojedinu dinamiku Božjega života?

Temeljna stvarnost koju trebamo shvatiti proizlazi iz prvih stoljeća kršćanstva, a opisana je izrazom perikorezis. Ta se riječ koristi u grčkom originalu jer se u modernim jezicima nije našao prikladan prijevod koji bi izrazio mogućnost uzajamnog prožimanja različitih stvarnosti, bivanja jedne u drugoj tako da se stope u jedno, a da time ne izgube vlastiti identitet „bez miješanja i bez podjele“.

Kršćanska vjera je monoteistička, tvrdi naime da je Bog Jedan i Jedini (više bogova bi bilo proturječje, apsurd po definiciji). No to je trojstveni monoteizam jer kaže da u Bogu postoje Tri stvarnosti koje u kršćanskoj tradiciji nazivamo Osobama. Kako je to moguće? Moguće je jer „Bog je Ljubav“ (1 Iv 4, 8.16), a ljubav je odnos, istodobno zahtijeva jedinstvo i različitost, uzajamno darivanje i obostranu konpenetraciju. Prema tome, u Bogu postoji Jedno koje može reći „smo“ („Ja i Otac jedno smo“, Iv 10, 30).

Božji život je dinamika darivanja, zajedništva. Jedan crkveni otac iz prvih stoljeća rekao je da je Bog jedan, ali da nije sam. Ivan Pavao II. čak je izjavio da Bog nije samoća nego obitelj. Pokušat ćemo bolje shvatiti što to znači opisivanjem značajki koje treba imati naša uzajamna ljubav da bismo je mogli nazvati „trojstvenom“. Navest ćemo i moguće posljedice takve ljubavi u društvu.

 

TrojstvoZnačajke trojstvene ljubavi

 

U Trojstvu je svatko ono što jest ostvarujući drugoga. Otac je u Trojstvu vječni izvor Ljubavi, On oduvijek rađa Sina. Ako bi se po apsurdnoj pretpostavci Otac za trenutak prestao darivati ostvarujući Sina, više ne bi postojao ni Sin ni Otac, jer Otac je Otac samo u darivanju i u uzajamnosti sa Sinom, koji odgovara potpunim darivanjem Ocu u ljubavi i bezgraničnoj zahvalnosti.

Mi odražavamo, štoviše sudjelujemo u toj dinamici ljubavi kada ne živimo egoistički sami za sebe, nego s ciljem da se darujemo drugima. To znači kada živimo s ciljem da svaki bližnji kojeg susretnemo, svaki dio društva, svaka etnička skupina, svaki narod… postanu sve više ono što jesu, sve sretniji i bliži ostvarenju plana Božjega nad svakim od njih.

Tipična posljedica toga, upravo ona koja naš život čini trojstvenim, jest da u skladu s evanđeoskim zakonom „Dajte i dat će vam se“ primjećujemo kako živeći tako, mi postajemo u sve većoj punini ono što jesmo!

Primjerice: stižu imigranti u našu zemlju pa se djelotvorno založimo da ih prihvatimo ne samo u skladu s našim mogućnostima, nego se i osjećamo solidarni s njihovim često dramatičnim potrebama: donose li se tada zakoni i mudro pokuša olakšati njihovo uredno uključivanje u društvene, radne i kulturne stvarnosti, ako se stvaraju odnosi s državama odakle oni dolaze te se traži način da se barem djelomično saniraju razlozi zbog kojih su očajnički sve ostavili i potražili nove nesigurne mogućnosti; ako se povezujemo i putem privatnih inicijativa s ciljem da se ti ljudi osjećaju kao da su kod kuće, u obitelji, ako se za te ljude organiziraju tečajevi jezika i ako se što više poštuju njihove kulturne tradicije itd… tada ne samo da radimo „nešto dobro“ nego – možda i ne znajući – živimo na neki način život Presvetog Trojstva jer priznamo, cijenimo i promoviramo ne samo preživljavanje i rad tih osoba, nego i ostvarivanje jednakosti, čuvanje njihovog dostojanstva, poštujući legitimne različitosti.

Dakle, živimo bratsku ljubav trojstvenoga stila kada se znamo darivati drugima tako da oni sve više mogu biti ono što jesu i kad to uspijemo učiniti tako da i mi sve više postajemo ono što bismo trebali biti.

Sociološkim jezikom rečeno: konkretna ljubav trojstvenoga tipa istodobno stvara socijalizaciju i personalizaciju; istodobno pospješuje rast bogatstva različitosti i identiteta svakog ponaosob.

 

Promotrimo drugu značajku ovakve uzajamne ljubavi: Isus više puta ponavlja: „ja sam u Ocu i Otac je u meni“ (Iv 14, 11; 14, 20; 10, 38). Ne kaže „ja nestajem u Ocu“ ili „Otac me apsorbira“. Stvarno trojstveno jedinstvo, poput onoga u Presvetom Trojstvu, postoji kada svatko od nas može reći „ja sam ja u tebi” i “ti si ti u meni“. U trojstvenom odnosu ostvaruje se jedinstvo koje ne izravnava, ne stvara uniformiranost, ne guši i ne pritišće, nego oslobađa.

Kao primjer uzmimo jedinstvo misli: to ne znači reći iste stvari na isti način, nego na različiti način. Naime, jednom je Chiara zamolila dva fokolarina da govore pred skupinom ljudi. Nakon što ih je saslušala, rekla je: „Meni ne bi palo na pamet da tako kažem… ali jako mi se sviđa kako ste se vi izrazili!“

Ovo bogatstvo legitimne i potrebne različitosti daje veću slavu Bogu jer bolje izražava beskrajnu i mnogostruku različitost Njegove Ljubavi i Svjetla. Trojstveni život ne tolerira nego promovira pravednu raznolikost.

 

(nastavlja se)

 

Enrique Cambón

Print Friendly, PDF & Email