Trojstvo b(nastavak iz prošloga broja)

Značajke trojstvene ljubavi

 

Treća značajka trojstvene ljubavi. Kada se obraća Ocu, Isus kaže: „Sve moje tvoje je, i tvoje moje“ (Iv 17, 10; usp. 16, 15). Ne može biti drugačije jer ljubav nas potiče da sve dijelimo, ona uzima na sebe potrebe drugih.

Apsurdna ekonomska neravnoteža kakvu vidimo u svijetu gdje 20% stanovništva troši 80% proizvoda, znači da ne postoji trojstveni odnos među ljudima i narodima, jer još nismo postali „jedna obitelj čovječanstva“, ne osjećamo našima potrebe drugih, ne osjećamo da su one dio nas.

No kada zbog uzajamne ljubavi postoji podjela dobara, kada trgovina i ekonomski odnosi među narodima nemaju za cilj samo zaradu, a još manje izrabljivanje, kada postoji sudjelovanje i solidarnost, kada se drugoga ljubi kao samoga sebe, kada se dobra proizvode s ciljem dobrobiti, zdravlja i sreće korisnika, tada se čovječanstvo kreće u pravcu Trojstva!

Još jedan način kojim se mogu izraziti trojstveni odnosi je sljedeći: kada dvije osobe ili društvene skupine žive jedna s drugom, za drugu, u drugoj, zahvaljujući drugoj.

Živjeti samo ‘s’ moglo bi biti nedovoljno, ako je to običan suživot, paralelno življenje gdje je svatko sebi dovoljan.

Ako dodamo ‘za’, to već znači jedno usmjerenje, posebnu pozornost prema drugome, izlaženje iz sebe, više izražava darivanje.

Živjeti ‘u drugome’ još više izražava trojstvenost, jer govori o onoj uzajamnoj prisutnosti jednoga u drugome koju je samo prava ljubav sposobna dati.

I konačno, ako svatko može reći da živi u većoj punini ‘zahvaljujući’ drugome, time upotpunjuje kruženje evanđeoske ljubavi koja je tipična za trojstveni život.

 

slušanjeNekoliko poticaja na društvenoj razini

 

Ima još jedan vid koji ne možemo ispustiti jer bez njega bratska ljubav i trojstveni odnosi postaju nemogući, postaju utopija.

Riječ je o tzv. kenosi, kako je zovu teolozi. I to je grčka riječ koja proizlazi iz ulomka Novoga zavjeta gdje se kaže da Isus, “trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego SAM SEBE ‘OPLIJENI’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik” (Fil 2, 6-7).

Kenosi znači “ispražnjenost” od sebe da bismo mogli postati jedno s drugim, a na taj način drugi i mi u punini postajemo ono što jesmo.

Ova kenosi nam kaže vrlo važne stvari. Spomenut ćemo samo dvije koje imaju veze s društvenim životom: slušanje i potrebu da svaku patnju znamo preobraziti u prigodu za novom i autentičnijom bratskom ljubavlju.

Slušanje. Svi smo doživjeli koliko nas karizma jedinstva uči slušati. To je nešto osnovno, a velika je rijetkost. Vrlo sam rijetko u svom životu, izvan duhovnosti jedinstva, pronašao osobe koje znaju potpuno slušati, ispraznivši se od svih svojih misli, predrasuda, prethodnih iskustava, bez žurbe da odmah odgovore ili se suprotstave onome što drugi govori. To je osnovni stav da bismo uspjeli uspostaviti trojstvene odnose. Evo nekoliko kratkih primjera:

U politici: ako u politici želimo živjeti trojstveno bratstvo, treba slušati razloge drugoga, pa i razloge druge stranke ili drugog sektora, bez predrasuda (ne suprotstavljajući se iz principa, samo zato što drugi pripada suprotnoj, ako ne i neprijateljskoj stranci), tako da doista shvatimo ono što želi izraziti, nastojeći uočiti dio istine koja postoji u onome što predlaže, potičući inicijative koje su doista korisne za dobro ljudi. Bez “stvaranja praznine u sebi”, bez istinskog slušanja, bez komunikacije, shvaćanja, vrjednovanja pozitivnoga koje postoji kod drugih, to postaje teško ili neostvarivo.

U trgovini: obično se tržišni stav sastoji u tome da se nadasve brinemo da prodamo svoju robu uz najveću moguću ekonomsku korist, a da se ne brinemo dovoljno za dobro drugoga. Da bismo doista razumjeli potrebe drugoga, treba se zanimati za njega, potpuno primiti ono što on traži. Moglo bi se misliti da ovakvim stavom gubimo vrijeme i manje zarađujemo. Iskustvo kaže da je istina upravo suprotno.

U pedagogiji: U jednom svom zapisu Simone Weil tumači da bi središnji zadatak pedagogije trebao biti poučavanje da budemo pažljivi. Ako pomažemo ljudima u tome, u svom će životu moći rasti, znat će slušati prave učitelje, događaje i iskustva, druge kulture, itd. To bi bilo na korist ne samo učenicima nego i profesorima, jer svi moramo znati učiti jedni od drugih da bismo rasli u humanosti.

U arhitekturi: Samo iskreno slušanje, ako se oslanja na potrebnu stručnost, omogućuje da uočimo potrebe drugih. Upoznao sam arhitekte koji su znali otići živjeti nekoliko dana s obitelji za koju su trebali izraditi nacrt za novu kuću, kako bi upoznali njihov način života, tako da izgrade ne samo dostojnu kuću, nego i što prikladniju za potrebe te obitelji. Tako suvremena urbanistika, onoliko koliko je usmjerena u istinsko služenje građanima, nastoji projektirati sve humanije, ekološke gradove, gdje postoje mjesta za susrete, bez barijera koje diskriminiraju ljude koji nisu tjelesno sposobni, itd.

U medicini: Na području zdravstva čine se važni koraci u smjeru cjelovitog prihvaćanja bolesnika. Poznato je da nije dovoljno brinuti se za “stroj-tijelo” dajući dijagnoze i nudeći lijekove. Cijela osoba u svom društvenom kontekstu oboljeva i sklad cijele osobe treba “ozdraviti”. Ali za to je potrebno istinsko zanimanje za bolesnika i slušanje. Sve više se doživljava koliko takav stav može činiti čuda i u medicini.

Zaustavit ćemo se na ovih nekoliko primjera. Lijepo je primijetiti da se u svijetu umnažaju “trojstvena sjemena”. Trojstvenost i humaniziranje se podudaraju što se više odnosi trojstvenog tipa približavaju Božjem planu nad čovječanstvom.

 

Križ

 

Još nekoliko riječi o gore spomenutom drugom smislu kenose.

Gdje postoje ljudska bića, tamo je i patnja – zbog ograničenosti, pogrješaka, ili običnih neslaganja (u osobnosti, razmišljanjima, u kulturi, itd.). Svi iz iskustva znamo koliko je ponekad teško ljubiti kao Isus ili iznova uspostaviti narušeni odnos. I koliko su spori i postupni ljudski procesi (osobni i povijesni), koliko se puta procesi rasta u civiliziranosti i humanosti zaustavljaju ili su podložni slabljenju, itd. Zbog toga, ako za mjeru naše ljubavi nemamo Isusovu napuštenost na križu, nije moguće rasti u odnosima trojstvenog tipa bez zaustavljanja, započinjući uvijek iznova nakon svake poteškoće ili patnje.

 

Zaključak

Namjera mi je bila dati naslutiti novost koju karizma jedinstva nosi u čovječanstvo kad nam pomaže živjeti u našim odnosima i na društvenoj razini, po uzoru na Presveto Trojstvo; neizmjernu vrijednost uzajamne bratske ljubavi, življene sa svim teološkim i antropološkim bogatstvom kojemu nas je naučio Isus.

Kada doista ljubimo, mi u ljudskoj povijesti, koliko je to moguće, živimo život istovjetan božanskom Trojstvu. Učimo živjeti sve više “kao” Bog, da bismo sve više živjeli “u” Bogu. Zbog toga se naš život u svim svojim dimenzijama – pa i društvenim – može preobraziti ne samo u očaravauću i uvijek novu avanturu, nego nadasve u stalni izvor jedinstva s Bogom, u neprestanu kontemplaciju.

 

Enrique Cambón

Print Friendly, PDF & Email