P1240704Oko 130 sudionika iz desetak zemalja srednje i istočne Europe, i to najvećim dijelom mladih, okupilo se 2. i 3. veljače u Marijapoliju Faro, kako bi upoznali i razradili ideje Ekonomije zajedništva. Ovom susretu prethodili su slični skupovi koji su se prošle godine održali u Brazilu, Čileu, Keniji, Italiji, Španjolskoj, i Portugalu. Uz simultani prijevod na pet jezika i dvije videokonferencije sa sudionicima koji su ovaj događaj pratili i iz Slovačke i sa Filipina, u opuštenom, obiteljskom ozračju mogao se dobiti barem okvirni dojam što je zapravo Ekonomija zajedništva, komu je namijenjena, u kojoj je fazi provedbe, i što nastoji postići.

Kao osoba koja je na svjetskoj razini primarno odgovorna za Ekonomiju zajedništva, ujedno i profesor na više sveučilišta, savjetnik papinskog vijeća Iustitia et Pax, prof. dr. Luigino Bruni u predavanju i dijalogu pojasnio je što znači krilatica “ni kapitalizam, ni socijalizam, već zajedništvo”. Ekonomija zajedništva je projekt koji nije imao uobičajen životni tijek poput sličnih “alternativnih” ekonomskih modela, već je prvo zaživio u bazi, na terenu, a tek potom se nastojao akademski (teoretski) definirati i konceptualizirati. Polazi od toga kako postojeći ekonomski principi, što je osobito vidljivo u suvremeno doba krize, umnogome djeluju protiv dostojanstva čovjeka, obitelji i društva, što je činjenica pred kojom nitko ne bi smio ostati ravnodušan i nezainteresiran, bio ili ne bio ekonomist. Bruni je istaknuo kako nipošto nije slučajno da su franjevci, zavjetovani na siromaštvo, osnovali prve banke u Europi (“Monti di pieta”), jer se siromaštvo realno ne može smanjiti tek milosrđem (karitasom): samo siromah može pomoći siromahu. Pri tome je materijalno siromaštvo opisano kao višeznačna pojava; s jedne strane ono može biti i dobro i poželjno ukoliko je namjerno odabrano, a može se promatrati i u negativnom svjetlu – kao neželjeno, podnošeno, zlo. Ako siromah samo prima novac od bogataša onda ne doživljava bratstvo, zajedništvo, i odnos se može pretvoriti u paternalizam, u ovisništvo, pri čemu se izvorni problem siromaštva uopće ne rješava, već dodatno komplicira. U Ekonomiji zajedništva siromaštvo se promatra kao bolestan odnos, te stoga “liječenje” siromaštva polazi od liječenja odnosa u društvu, a ne tek od podizanja materijalnog statusa. Također, istaknuta je važnost pojma “besplatnost”, kao termina koji ne označava kako je nešto “gratis”, ili da je cijena jednaka nuli, već da je cijena nemjerljivo visoka. Postoje brojne pojave koje su za društvo presudne, a besplatne su (obitelj, prijateljstvo, agape – ljubav, itd.), pa ih postojeća kapitalistička ekonomija ne prepoznaje i ne valorizira. Motivacija za besplatan rad i zalaganje dolazi iznutra, to je vokacija (poziv) kojega ekonomska znanost i praksa treba prepoznati ukoliko želi unaprijediti postojeće stanje ekonomije.

Leo Andringa, član međunarodne komisije zadužene za Ekonomiju zajedništva, bivši direktor Nizozemske središnje banke, govorio je o tri razine odnosa u ekonomiji: ugovornima, prijateljskima, i o odnosima besplatnosti. Usporedio ih je s tronošcem koji pada ukoliko bilo koja od tri noge ne funkcionira. Naglasio je kako evanđeoska poruka “gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tamo sam ja sam među njima” prodorno djeluje ne samo u duhovnoj, privatnoj sferi, već i u poslovnoj, gdje jedno poduzeće (ili odjel poduzeća) može prosperirati uz Kristovu prisutnost, koja postaje dodana vrijednost radu toga poduzeća.

Zôran, životni primjer navedenoga iznio je Janko Katona, poduzetnik iz Vojvodine (Srbija), koji svoje poduzeće koncipira kao proširenu obitelj s petnaestak zaposlenih i ne može ju zamisliti bez “nevidljivog Dioničara” koji providnošću vodi njegovo poduzeće unatoč dubokim poteškoćama, kroz koje je, ljudski gledano, nemoguće proći.

Kuen Varruesel, vlasnik poduzeća s 47 zaposlenih iz Belgije, svjedoči kako je formula uspjeha poduzetnik x zajedništvo, pri čemu niti jedna strana ovog umnoška ne smije biti nula, jer bi tada i rezultat bio nula. Naglašava kako zajedništvo (odnosno Ekonomija zajedništva) samo po sebi nije garancija uspjeha, jer mora postojati i komponenta poduzetništva, a poduzetništvo uvijek sobom nosi rizik neuspjeha.

Primjer ovih poduzeća, kao i brojnog mnoštva drugih, pokazuje kako Ekonomija zajedništva nije još samo jedna od lijepih ideja – utopija za sanjare – jer postoji, djeluje i živi. Doduše, kako je rečeno, ona je još sjeme i nije veliko stablo, ali u DNK toga sjemena već je sadržan nacrt cijeloga stabla, i ako okolnosti budu povoljne može izrasti i donijeti lijepe plodove.

Na ovogodišnjem križevačkom susretu predstavljena je i prva knjiga o Ekonomiji zajedništva na hrvatskom jeziku, a mladi su pozvani na ljetnu školu Ekonomije zajedništva koja će se održati ove godine u rujnu, u Madridu.

 

Domagoj Sajter

 

 

——————

Koji je moj daimon?

 

Donosimo odgovor Luigina Brunija na jedno pitanje mladih

 

Po mojem mišljenju mlada se osoba prije svega treba pitati: koji je moj radni poziv, za koje zanimanje imam sklonost, gdje moja osobnost može procvasti? Sokrat je govorio: koji je moj daimon? Daimon je ona prisutnost u tebi koja ti kaže: “budi umjetnik, budi obrtnik, budi profesor”. Ako slijediš taj daimon, događa se leudaimonia, što znači sreća, dobar daimon.

Jednom me jedan od mojih studenata zamolio da mu pomognem naći posao. Imao je 27 godina, 5 godina je studirao, postigao dva magisterija. “Koji posao?”, upitao sam. On kaže: “Bilo koji!” Rekao sam mu da to ne ide: “Ti moraš raditi na sebi da bi razumio koji posao želiš raditi. A za to je potrebno vrijeme i disciplina.”

Dakle, najprije se treba pitati: koji je moj način da doprinesem ovome svijetu? A ako taj idealan posao ne nađeš, morat ćeš raditi drugi. Jer posao je ta predivna težnja između mojeg ljudskog procvata i onoga što je potrebno drugima. Ja mogu biti uvjeren da sam umjetnik, da imam daimon da budem violinist. Ali ako me u mojemu gradu nitko za to neće platiti, moram biti blagajnik. Moram raditi nešto da ne bih ovisio o drugima, a nakon večere baviti se violinom. Što to znači? Da se moram cijeli život boriti kako bih radio svoj idealan posao, ali dok ne uspijem, ne smijem imati djetinjasti stav i reći: taj posao ili ništa. Jer inače ću završiti kao narcisoid. A posao je anti narcisoidnost, jer te prisiljava da se pitaš što koristi drugima.

Jednom sam išao u kupovinu u mom rodnom gradu i na blagajni samoposluge naišao na kolegicu iz škole. Ona je studirala pravo, završila je za odvjetnicu, a radila je na blagajni. Kad sam je vidio, kao da joj je bilo neugodno što je bila blagajnica. Želio sam joj reći 2 stvari.

Prvo, ako se jedan posao radi dobro, to je uvijek nešto lijepo. Nijedan posao koji se dobro radi nije nehuman. Raditi samo zato da bismo preživjeli već je dostojanstveno. Ne mogu svi raditi posao koji vole, osobito u vrijeme krize. Ali ako ga dobro obavljaš, možeš se spasiti. Dakle, dok ti tražiš svoj poziv (ali, pozor, traži ga, ne popuštaj, bori se!), možda ćeš prihvatiti neki drugi posao, primjerice rad na blagajni, ali ako taj posao dobro obavljaš, to će te spasiti. Moj moto je: što je posao više pogrešan, ti ga moraš raditi bolje. Ako si na nekom poslu koji ti se ne sviđa i k tome još radiš loše, izgubit ćeš dušu. Jedini način da izađeš živ i možda bolji na poslu koji ne voliš je da ga radiš dobro. Ali, dok si tamo, na blagajni, bavi se svojim snovima, razvijaj ih, nastoj da tvoj život funkcionira.

Kad sam završio fakultet, tri sam godine radio na fotokopiranju. Nije to bio baš moj daimon. Ali bio je moj posao, uz to sam bio i fokolarin. Ali nakon večere i noću učio sam da bih se natjecao za drugi posao. Nastojao sam dobro raditi fotokopije, ali nikada nisam prestao gajiti svoj daimon. Kasnije sam se natjecao i dobio posao. Da nisam, natjecao bih se za neki drugi. Ali dok tražiš svoj poziv, prihvati posao koji možeš dobiti, da ne bi ovisio o drugima, a ako možeš obavljaj ga dobro. Ponekad vidim da mladi upadaju u dvije greške. Netko tražeći idealan posao nikad ne počne raditi i očekuje da ga drugi uzdržavaju jer je on neshvaćeni genij, a to je greška, narcisoidnost. Druga greška je prihvatiti prvi posao koji te dopadne i ostati 40 godina na tom poslu nesretan. Kad jedna mlada osoba poveže ove dvije stvarnosti, po mojem mišljenju život funkcionira.

Print Friendly, PDF & Email