Chiara-učiteljica SilvijaKako je poučavala Chiara Lubich? O tome govori nekoliko njezinih bivših učenika i jedna kolegica

 

Mnogi aspekti života Chiare Lubich poznati su javnosti, osobito od 1943. nadalje, kada je napustila svoju obitelj da bi započela novi put, danas poznat u najrazličitijim krajevima i kutcima svijeta. Međutim, malo toga se zna iz godina prije 1943. Međunarodni pedagoški susret u organizaciji udruge “Odgoj i jedinstvo” Pokreta fokolara bio je prigoda za susret s osobama koje su upoznale Chiaru kada se zvala Silvija, učiteljica Silvija Lubich.

Počeli smo od Castello in Val di Sole gdje su 4 bivše učenice – Katarina, Karmela, Dolores i Eda – nestrpljivo čekale da bi nam pričale o svojoj učiteljici. Oživjele su školsku godinu 1938.-39. kao da je upravo završila, govoreći vrlo gorljivo.

Eda: “Odlazili smo u prirodu pasti životinje, po drva u šumu, imali smo puno posla.”

Dolores: “Potom bismo odlazile u školu, bila je to mala škola sa smo jednom učionicom gdje je zajedno bilo pet razreda – ukupno 40-ak djece…”

Više glasova: “Puno smo naučili od Chiare. Od Chiare smo naučili i jedinstvo. Odgoj, bratstvo. Voljeti jedni druge.”

Dolores: “U razredu je znao biti i koji loš učenik…”

Karmela: “… i dok nije sve naučila kao i druge, učiteljica je stalno ponavljala… čekala je svih! Ne kao drugi učitelji koji nastavljaju s predavanjima i ako znaš, znaš, inače to ne naučiš!”

Dolores: “Posljednji tjedan stalno nam je govorila, davala nam je preporuke: da volimo jedna drugu, da budemo povezane, da pomažemo, osobito starcima; ona ih je često posjećivala. A kad je odlazila, otišle smo je sve zajedno ispratiti na autobus.

Više glasova: “Plakale smo jer je odlazila, znale smo da sljedeće godine neće više dolaziti. I učiteljica se ganula, ali nije nam pokazala da plače”.

Dolores: “Nakon što je učiteljica Silvija otišla iz Castella, ostali smo u kontaktu preko pisama”. Čita jedno pismo: “Trento, 2. siječnja 1942. Predraga Dolores, piše ti tvoja nekadašnja učiteljica, ona učiteljica koja te nedavno posjetila. Sjećaš li se još uvijek onoga što sam ti pričala i što sam ti preporučila? (…) Nadasve bih željela znati jeste li uspjele dobiti svakodnevnu pričest. Pročitat ćeš ovo moje pismo svojim prijateljicama i puno ih pozdraviti. Reci Domeniki da je se uvijek sjećam. Reci Olivi i Karmeli kako znam da su dobre ako to hoće. Pokazale su mi to onoga dana kad sam došla k vama. Reci Katarini da je jako volim jer znam da je jako dobra kad hoće, jako vrijedna…”

Dolores prekine rekavši da su Katarina i Karmela prisutne, a zatim nastavi: “Volite jedna drugu i mislite što učiniti da bi i druge vaše kolegice postale dobre. Sjetite se da Isus uvijek čeka vas malene gore u crkvici (…) Šaljem poljubac svima, vaša učiteljica Silvija Lubich.

 

SilviaOd 1940. do 1943. Silvija je poučavala u Cognoli blizu Trenta, u institutu za siročad. Piera Folgheraiter: “Susrela sam Chiaru kao kolegicu. Imala sam jedan, da tako kažem, tehnički problem. Ona ga je riješila jer je imala iskustvo, jer je bila takva, velikodušna u svemu i pomagala je baš srcem. Nisam imala ilustriranu abecedu, što se tada koristilo u prvom razredu, i Silvija mi ju je napravila – 10 brojeva i 21 slovo abecede.

Piera nastavlja govoriti dok lista mape sa slovima i slikama: “Pogledaj ruku, baš je njezina. Bila je kao sestra koja me znala savjetovati, koja mi je znala pomoći kad mi je trebalo i zato ne mogu zaboraviti kako je bilo lijepo s njom. Sjećam se da je bila super strpljiva, jer gore (u institutu za siročad, opp) trebalo je imati strpljenja. Nježna, da, prirodno, upravo draga… još više! Nikad me nije poučavala, nikad mi nije rekla: “Ne radi tako” ili “ne radi onako”. Plakati su bili jedan ljepši od drugoga i djeca su se radovala kad su ih vidjela. Bila je velikodušna i u tome kako ih je predala, kako ih je izradila, razumiješ? Doista sam pridavala važnost svemu tome, to je i razlog zašto sam ih čuvala, više od sedamdeset godina.”

 

Zaželjeli smo svako dobro dragoj Pieri koja će uskoro navršiti 90 godina i uputili se k ocu Contardu Zeni, franjevcu kapucinu, koji je također bio Chiarin učenik: “Bio sam u institutu za siročad. Među učiteljicama je bila i predraga Chiara Lubich. Ja je uvijek zovem ‘moja učiteljica Silvija’. Predavala mi je tri godine. Bila je velika učiteljica i po načinu govora, izlaganja, nije bila nimalo komplicirana. Shvaćala je potrebu da svatko osjeti kako ima jednu obitelj u životu i da njezina obitelj nije samo njezina. Više puta bi nam rekla: ‘Idemo posjetiti tatu i mamu’ i vodila nas je u Gocciadoro (gdje je bila njezina kuća). Ja sam majku izgubio kad sam imao šest godina. Ona je doista bila mama za nas. Silvija je imala svoj karakter, i moram reći da je to bio jaki karakter. Nije željela popustiti pred nekom preprekom, pred suprotstavljanjima, pustiti stvari da idu i krenuti prečacem, ne! Snažna do kraja, ali je istodobno uspijevala uvjeriti ljude svojom blagom riječju.

Stoga sam u njoj pronašao doista dobru učiteljicu i u odnosima s kolegicama kao i s drugim osobljem. Nije stajala na pijedestalu, postavila bi se na istu razinu s drugima da bi podijelila njihove poteškoće.

Kada bi ispitivala činila je to ovako: ‘Što ti misliš, što bi rekao o tome?’ Pitala bi dječaka prije nego bi ona dala odgovor. Na temelju dobivenog odgovora govorila bi ona. Poštivala je osobnost, a htio bih reći – i dijete.

Ima profesora koji uvijek koriste crvenu olovku: cak…cak… Chiara ne. Kad bi pregledavala neki rad, lagano bi podcrtavala i napisala: ‘Ova bi riječ mogla imati druga značenja, ova riječ ovdje nije dobro izražena’, tako da to nije postajala opsesija između učenika i učiteljice, jer je postojao osjećaj prijateljstva, obitelji. To je vrlo važno jer – vidio sam u drugim prigodama – ispravak je napravljen kao da se hoće reći: ‘Ništa ne vrijediš, ništa si’. Međutim, ne, ona je u tome imala crtu velikog poštovanja osobe.

Sada to razumijem, ali u ono vrijeme nisam shvaćao razlog njezinog ponašanja, tj. da je ona vidjela iznad ljudskoga lica, vidjela je Božju prisutnost u osobi. Po njezinom primjeru nastojao sam sve to ostvariti u svojemu životu i u odnosima s drugima i to mi donosi doista veliko zadovoljstvo. Nikad ne prestajem zahvaljivati Bogu što je dao da susretnem tako posebnu osobu.”

 

Ostavili smo spontane, neposredne odgovore, jer ovo je priča o jednoj učiteljici.

Print Friendly, PDF & Email