Chiara a Piaceza 1999Ulomak iz predavanja Chiare Lubich na Sveučilištu Presvetog Srca u Piacenzi (Italija) 29. siječnja 1999., prigodom dodjele počasnog doktorata iz ekonomije

 

Tipična za naš Pokret jest tzv. ekonomija zajedništva u slobodi, posebno iskustvo solidarne ekonomije.

Kao pravi izraz duhovnosti jedinstva u ekonomskom životu, ona može biti shvaćena u svojoj cjelovitosti i složenosti samo ako je ucijepljena u viziju duhovnosti o čovjeku i društvenim odnosima.

Nastala je u Brazilu 1991. godine.

Pokret, prisutan u toj zemlji od 1958. godine, proširio se u svim njegovim državama, privukavši osobe svih društvenih slojeva.

No usprkos postojećem zajedništvu dobara, već neko vrijeme nije bilo moguće pokriti niti najosnovnije potrebe nekih naših članova. Napominjem da Djelo tamo broji oko 250.000 osoba i naglo se širi.

Stoga sam osjećala da Bog poziva naš Pokret na nešto više i nešto novo.

Chiara PiaccenzaPremda nisam stručnjak u ekonomiji, pomislila sam da bi članove Djela mogli potaknuti na osnivanje poduzeća, tako da se iskoriste sposobnosti i vještine svih, kako bi zajedno proizvodili dobra u korist potrebitih.

Upravljanje poduzećima treba povjeriti stručnim osobama, koje će biti sposobne učinkovito poslovati i doći do dobiti.

A dobit treba dati u zajedništvo.

Jednim dijelom dobit će se upotrijebiti za iste one ciljeve što ih je imala prva kršćanska zajednica: pomoći siromasima i dati im za život, dok ne nađu posao. Drugi dio za razvoj struktura za formaciju ‘novih ljudi’ (kako ih naziva apostol Pavao), tj. osoba formiranih i animiranih ljubavlju, sposobnih živjeti ‘kulturu davanja’. Treći bi dio, jasno, išao za potrebe samog poduzeća.

Mi imamo u svijetu dvadesetak gradića svjedočanstva, tih primjera suvremenog suživota sa svim njegovim izrazima. Uz škole za formaciju koje se u njima nalaze, uz obiteljske kuće, uz crkvu, uz zanatstvo i druge djelatnosti nastale za uzdržavanje njegovih stanovnika, potrebna i poduzeća, pa će u njima niknuti i prava poduzetnička zona.

Ideja je bila radosno prihvaćena ne samo u Brazilu i u Latinskoj Americi, već i u Europi i na drugima stranama svijeta.

Nastala su brojna poduzeća, a neka već postojeća prihvatila su projekt prilagođavajući svoj stil upravljanja poduzećem.

Ovaj projekt danas prihvaća oko 654 poduzeća i 91 manja proizvodna aktivnost. On obuhvaća poduzeća u različitim ekonomskim sektorima u više od 30 zemalja: 164 rade u tercijarnom sektoru, 189 je industrijskih poduzeća, a 301 djeluje u uslužnim djelatnostima.

Iskustvo ekonomije zajedništva, s posebnostima koje proizlaze iz duhovnosti od koje nastaje, stavljeno je uz bok brojnih pojedinačnih ili zajedničkih inicijativa koje su nastojale i nastoje humanizirati ekonomiju. Brojni poduzetnici i radnici, često gotovo nepoznati, shvaćaju i žive svoju ekonomsku djelatnost kao nešto više i drugačije od samog traženja materijalne koristi.

Kao i u mnogim drugim ekonomskim stvarnostima prožetim višim idealima, pristalice projekta – poduzetnici, upravitelji, radnici i drugi djelatnici – prvenstveno nastoje u svim vidovima svoje aktivnosti u središte pozornosti postaviti potrebe i težnje osobe i općeg dobra.

Osobito nastoje:

–        uspostavljati pravedne i uljudne odnose, potaknute iskrenim duhom služenja i suradnje prema kupcima, dobavljačima, javnoj upravi, a također i prema konkurenciji;

–        cijeniti zaposlenike, izvještavati ih i u različitim stupnjevima uključivati u upravljanje poduzećem;

–        zadržati liniju vođenja poduzeća nadahnutu kulturom legalnosti;

–        voditi računa o radnoj sredini i očuvanju prirode, pa i pod cijenu velikih investiranja;

–        surađivati s drugim poduzećima i društvenim subjektima na tom području, vodeći računa i o međunarodnoj zajednici, s kojom se osjećaju solidarni.

Projekt ekonomije zajedništva ima i druga, za nas vrlo bitna obilježja, jer su neposredno vezana uz viziju svijeta koja proizlazi iz naše duhovnosti.

Evo nekih:

1. Zaposlenici poduzeća ekonomije zajedništva u svom radu unutar proizvodne organizacije nastoje se ponašati na isti način kao i u ostalim izrazima svoga života. Uvjereni smo, naime, da je potrebno prožimati vrjednotama u koje vjerujemo svako područje društvenog života, pa tako i ekonomsko, kako bi ono postalo mjesto ljudskog i duhovnog rasta.

2. Ekonomija zajedništva predlaže ponašanje nadahnuto besplatnošću, solidarnošću i pozornošću prema posljednjima – što se obično smatra tipičnim za neprofitne organizacije – ali i prema poduzećima u kojima je težnja za profitom prirodna. Zato ekonomija zajedništva nije toliko novi oblik poduzeća, alternativa postojećim poduzećima. Ona želi iznutra mijenjati uobičajenu strukturu poduzeća, bilo da su to dioničarska društva, zadruge ili nešto drugo, uspostavljajući odnose unutar i izvan poduzeća u svjetlu zajedništva; a sve to u punom poštivanju izvornih vrjednota poduzeća i tržišta (koje ističe socijalni nauk Crkve, a osobito Ivan Pavao II. u enciklici Centesimus Annus – Stota godina).

3. Osobe koje se nalaze u materijalnim poteškoćama, primatelje jednog dijela dobiti, ne gleda se samo kao pomagane, kao korisnike poduzeća. Oni su bitni članovi projekta, unutar kojega oni drugima daruju svoje potrebe. I oni žive kulturu davanja. Štoviše, mnogi od njih odriču se pomoći što je primaju čim dođu do minimalne materijalne neovisnosti, a nerijetko dijele s drugima ono malo što imaju. Sve je to izraz činjenice što u ekonomiji zajedništva, premda ona ističe kulturu davanja, nije naglasak na čovjekoljublju nekih, već na dijeljenju, gdje svatko daje i prima s istim dostojanstvom, unutar odnosa označenih uzajamnošću.

4. Osim što se temelje na dubokom uzajamnom razumijevanju svakog njihovog pokretača, poduzeća ekonomije zajedništva osjećaju se i dijelom šire stvarnosti. Dobit se daje u zajedništvo jer se već prije živjelo iskustvo zajedništva. Iz tog se razloga – kako sam već spomenula – poduzeća razvijaju unutar malih (barem za sada) industrijskih zona blizu gradića Pokreta, a ako su geografski udaljena od gradića, povezuju se s njima.

 

Mnogi se pitaju kako mogu preživjeti na tržištu poduzeća tako osjetljiva na potrebe svih subjekata s kojima surađuju i na dobrobit cijelog društva.

Duh što ih potiče sigurno im pomaže nadvladati mnoga unutrašnja suprotstavljanja koja obično ometaju, a ponekad i paraliziraju sve ljudske organizacije. Osim toga, njihov način djelovanja pobuđuje povjerenje i naklonost kupaca, dobavljača i financijera.

Ipak ne treba zaboraviti još jedan bitni element, a to je providnost, koja je stalno pratila razvoj ekonomije zajedništva tijekom ovih godina. U poduzećima ekonomije zajedništva ostavlja se prostora Božjem zahvatu i u konkretnom ekonomskom djelovanju. Svako opredjeljenje protiv struje, od kojega bi nas postojeća poslovna praksa odvraćala, donosi ‘stostruko’ koje je Isus obećao: neočekivani prihod, nenadanu prigodu, ponudu za novom suradnjom, ideju o novom uspješnom proizvodu…

To je ukratko ekonomija zajedništva.

Kada sam je predlagala, nisam mislila ni na kakvu teoriju. No ipak vidim da je ona privukla pažnju ekonomista, sociologa, filozofa te znanstvenika drugih grana, koji u ovom novom iskustvu, u idejama i kategorijama na kojima se temelji, pronalaze nešto privlačno, što nadilazi granice Pokreta unutar kojih se ona povijesno razvila.

U trojstvenoj viziji međuljudskih i društvenih odnosa koji su u temelju ekonomije zajedništva, neki naziru i novi ključ za iščitavanje koji bi morao obogatiti razumijevanje ekonomskih interakcija te tako pridonijeti nadilaženju individualističkog pristupa koji danas prevladava u ekonomskoj znanosti.

 

Chiara Lubich

Print Friendly, PDF & Email