Peter-720x0-c-default

 

U Pokretu fokolara otkrio sam mogućnost dijeljenja svakodnevnog kršćanskoga života, kaže švedski pedijatar Peter

 

Otkada je susreo prijatelje katolike Peter je postao bolji luteran. Vratimo se više godina unatrag. Peter se rodio prije gotovo 50 godina na jugu Švedske, kao prvi od četvoro braće. Njegova je obitelj bila ukorijenjena u jaku luteransku tradiciju, kako je to i uobičajeno u tom dijelu svijeta. Tu se počeo formirati i u vjeri, učiti što je bilo dopušteno a što nije (primjerice diskoteka). Svake nedjelje odlazio je na misu, a nakon toga ostatak dana je bio slobodan. Konačno! Za Petra je to bilo kao uzdah olakšanja, nakon što je i u tom tjednu ispoštovao svoje obveze prema Bogu. Naravno, svojim kolegama u razredu nije govorio da je kršćanin: “Stidio sam se svoje vjere jer je bila vrlo formalna”, kaže. Bio je posve drugačiji od svoga kolege koji je bio pošten i sasvim je mirno pričao o vjeri. I on je bio kršćanin, pentekostalac. Petar ga je sa simpatijom promatrao, a onda je učinio prvi korak: “Počeo sam biti iskren i ne skrivati svoju vjeru i tada je postala osobnija, dok je prije bila samo nešto što sam naslijedio od svojih roditelja.”

 

Nakon srednje škole, Peter se preselio u Stockholm, gdje je odslužio godinu dana društveno korisnog rada, a u međuvremenu se upisao na tečaj teologije za mlade kako bi produbio svoju vjeru. Bila je to 1988. godina. “U luteranskoj crkvi upoznao sam djevojku koja me jedne večeri pozvala na koncert umjetničke skupine Gen Verde. Nisam znao o čemu se radi, ali sam otišao da bih bio s njom.” Ta je skupina izraz Pokreta fokolara, a sačinjavaju je fokolarine raznih nacionalnosti. U svakom slučaju, Peter primjećuje da je njihova glazba drugačija i da dodiruje najdublje strune duše. “Nije to bila samo glazba, govorile su o svome životu. Sjećam se da je jedna pjesma bila iskustvo jedne od djevojaka iz skupine, Kolumbijke po nacionalnosti, čijeg su brata ubili gerilci. Govorila je o mržnji, a potom o oprostu. Bilo je to pravo iskustvo, nisu to bile samo riječi i glazba.” Tako se Peter po prvi put susreo s Pokretom fokolara kojemu je pripadala i djevojka koja ga je pozvala na koncert.

 

“Dojmila mi se radost svih, primili su me vrlo srdačno”, kaže. Peter je počeo sudjelovati na raznim susretima, najprije da bih otpratio djevojku, a potom iz svoga interesa. “Susretali smo se svakoga tjedna i pričali naše iskustva. Za mene je to bio novi način življenja kršćanstva. Moj je kršćanski život prije bio negativan, sastojao se od zabrana. Bila je to nedjeljna vjera. Odlazio bih na misu a potom se vraćao kući. Međutim, u Pokretu sam otkrio mogućnost dijeljenja kršćanskoga života, svakodnevice.” Iako su u Pokretu skoro svi bili katolici, Peter se među njima osjećao ugodno. “Tako su me lijepo prihvatili da sam to nešto želio ponijeti i u svoju Crkvu. Nastavio sam i dalje odlaziti u luteransku crkvu jer to je moja tradicija, a moji prijatelji nikada nisu tražili da postanem katolik, štoviše, uvijek su me ohrabrivali da živim u svojoj Crkvi.” I kad su se održavali zajednički susreti Peter je uvijek imao mogućnost otići na luteransku misu.

 

Peter shvaća da je to njegov put. Danas živi u zajednici s četiri fokolarina katolika. “Mnogo godina na misu sam odlazio sam. Sada koji put netko ode sa mnom. Jedan od njih dolazi skoro svake nedjelje, nakon što sudjeluje na katoličkoj misi.” Postoje trenuci zajedničkog života i molitve, iako Peter ne sudjeluje u nekima od njih, kao što je molitva krunice, jer to ne pripada njegovoj tradiciji. “U Pokretu sam otkrio da je malo razlika u svakodnevnom životu jer svi nastojimo ljubiti bližnjega i živjeti za kraljevstvo Božje. Naravno, ne možemo se praviti da razlika nema, zato je dobro da teolozi proučavaju i pronađu zajedničko shvaćanje.” U vidu Ekumenskog obilježavanja 500. obljetnice luteranske reformacije Peter i njegovi prijatelji su proučavali dokument “Od sukoba do zajedništva” luteransko-katoličkog povjerenstva za jedinstvo. “U stvari, mnogi ljudi u Švedskoj ne razlikuju niti katolike i luterane, za njih smo jednostavno kršćani. O reformaciji se govori samo unutar Crkve, dok se u novinama i u društvu ne osjeća mnogo. Mnogi znaju da dolazi Papa, ali ne znaju da se obilježava 500 godina reformacije.”

 

 

Print Friendly, PDF & Email