Plod Napuštenoga Isusa koji nismo naročito isticali, ali prisutan je u pismima iz prvih vremena Pokreta, jest čvrsta vjera u milosrđe Božje, sigurnost u oproštenje vlastitih grijeha. Ovih nekoliko redaka za to je značajno:

 

“Vjeruj, vjeruj u Ljubav: Ako je sve dao za tebe, sve ti je i oprostio, od prvog trenutka kad je vidio da ti je žao. Protjeraj sumnje. Zar ne vjeruješ da ti je Isus sposoban oprostiti nakon što je zbog tebe bio napušten na Križu?”  (11.01.1945.)

 

“Znam: past ćeš. I ja padam, uvijek i često. Ali kad podignem pogled prema Njemu i vidim da je nesposoban osvetiti se, jer je zbog pretjerane Ljubavi pričvršćen na Križ, onda puštam da me miluje Svojim Beskonačnim milosrđem, znajući da samo ono treba u meni pobijediti.

Zašto bi On bio beskonačno Milosrđe? Zašto? Ako ne zbog naših grijeha?” (kolovoz, 1945.)

 

Još je značajniji odlomak sljedećeg pisma. Upućeno je dvjema časnim sestrama iz Rovereta, sadržaj je sjedinjenje s Isusom, a sredstvo da ga se dostigne je samo jedno, paradoksalno i neočekivano: naši grijesi.

Ovo pismo jasno pokazuje da se u novom životu nismo nimalo pouzdavale u sebe. Nismo se zaustavljale niti na našim grijesima, niti na našim zaslugama. Štoviše, osjećale smo odvratnost prema svakom obliku samosažaljenja, pa i duhovnog. Karizma nas je poticala da ljubimo, da “živimo prema van, izvan sebe” i da se oslanjamo samo na Isusa, s punim povjerenjem u Njega.

Premda je izražen drugačijim riječima, ovaj stav potpune predanosti Bogu jasno je ostvarenje onoga što kaže sveti Pavao o opravdanju posredstvom vjere. Spašava nas samo ljubav Božja očitovana u raspetom i napuštenom Isusu. Dragi smo mu onoliko koliko se potpuno predajemo u Njegove ruke.

 

Sestrice moje, htjela bih da budete ovdje pored mene kad vam govorim o ovome (o sjedinjenju s Isusom), jer bih željela vidjeti i osjetiti koliko duboko ove riječi ulaze u vašu dušu. Ali Isus želi ovako, pa neka bude.

On je onaj koji sve čini.

Da bismo se sjedinili s Isusom (jedinim ciljem našega života, posebno nas koje smo Mu se potpuno darovale) postoji samo jedno sredstvo, a to su naši grijesi.

Trebamo odstraniti iz duše svaku drugu misao i vjerovati da smo privukle Isusa samo poniznim, povjerljivim i ljupkim izlaganjem naših grijeha.

Mi – kao mi – nemamo i ne činimo drugo doli nevolje.

On, kao On – u odnosu na nas- ima samo jednu osobinu, a to je milosrđe.

Naša se duša može sjediniti s Njim samo darujući Mu, kao jedini dar, ne svoje kreposti, nego svoje grijehe!

Jer duša koja ljubi, poznaje ukus Ljubljenoga i zna da ako je Isus došao na zemlju, ako je postao čovjekom, ako za nečim žudi u dubini Svog Ljudsko – Božanskog Srca, to je samo:

da bude Spasitelj!

Da bude Liječnik!

Ništa drugo ne želi. ’Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!’

Oganj koji je donio proždrljiv je i ne želi drugo doli progutati nevolje, pronaći bijedu i uništiti je!

‘Oh! Moj Isuse, Ti poznaješ moju nesposobnost! Ali ti možeš učiniti čudo: privuci ova dva srca da dublje shvate tvoje Milosrđe!

Znam da Ti Srce pritišće teret tvog Milosrđa, nepoznatog, jer za ljude imaš beskonačno Bogatstvo koje bi moglo sve posvetiti, a koje nitko ne zna iskoristiti za Tvoju Slavu!

Isuse, Isuse: učini da ova dva srca postanu dva Cirenca i pomognu Ti nositi teret Tvoga Milosrđa, da prolaze svijetom dijeleći ga u izobilju svim srcima, tako da svi, dirnuti Tvojom Beskonačnom Ljubavlju, saznaju Put kako stići do Tebe, najveće Sreće!’

Sestrice moje: odlazite k Isusu često, uvijek; k Njemu koji živi u vašem srcu i ispovijedajte Mu svoje grijehe svakoga trenutka.

Saberite svaku nesavršenost, svaki nesavršeni osjećaj, svaki plod ljudske naravi koju vučete za sobom.

I darujte sve Njemu!

S poniznošću (=svjesne i sigurne da nemate ništa drugo svoje da Mu date).

S ljubavlju (= duše posve usmjerene prema Ljubljenome: sigurne da vas On promatra s toliko većom ljubavlju, koliko više Njemu ispovijedate profinjenost vaše zloće i koliko jače udarate vaše samoljublje).

S pouzdanjem (= sigurne da ne želi ništa više nego da ‘bude Spasitelj’, da iskoristi Svoju Krv, da vas posveti! Čemu bi, naime, služilo njegovo Milosrđe kada ne bi pronašao bijedu? Isus, Milosrđe, ne želi ništa drugo doli bijedu!)

 

Vjerujmo.

Moramo upaliti u nama vjeru u Njegovo Milosrđe.

Moramo prakticirati tu Vjeru u svakom trenutku.

Za zaključak:

Sjedinimo se s Bogom ovako:

1. a) S pouzdanjem (vjerujem-poznajem-znam i činim po svojoj vjeri u Njegovo Milosrđe).
2. b) Posredstvom naše bijede (sakupljene u svakom trenutku i darovane s poniznošću, pouzdanjem i ljubavlju).

 

Oh! Koliko Milosti s Neba! Kako Isus otvara Svoja Sveta Prsa i izljeva kišu čuda! On će raditi u nama i na mjesto svake naše bijede ostavit će Vatru Ljubavi prema Njemu. Upravo  tako.”  (03.10.1946.)

 

 

Chiara Lubich, Castel Gandolfo 3. listopada 2005.

(iz govora pripremljenog za fokolarine, pročitala Natalia Dallapiccola 24. listopada 2005.)