Pitanja s kojima se valja suočiti

Sigurna i smirena, snalažljiva i puna povjerenja, Maria Voce, predsjednica Djela Marijina-Pokreta fokolara, prihvatila je poziv da – prvi put vrlo opširno – progovori o ulozi žene u Katoličkoj crkvi. Prihvativši zahtjevno naslijeđe utemeljiteljice Chiare Lubich, od 2008. godine na čelu je jedne od najproširenijih crkvenih stvarnosti u svijetu (djeluje u 192 države) i postaje tako, najvjerojatnije, najutjecajnijom ženom u Katoličkoj crkvi. U razgovoru je uobičajenom iskrenošću progovorila o temi koja joj je duboko u srcu, ali je ne zabrinjava, i s utemeljenim povjerenjem promotrila novosti koje papa Franjo uvodi na različitim područjima.

Apostolskim pismom Muglieris Dignitatem (O dostojanstvu žene) Ivan Pavao II. otvorio je nove mogućnosti. Mora se priznati da niti nakon dvadeset i pet godina Crkva to apostolsko pismo nije ozbiljno razmatrala. Je li to, po tvojem mišljenju, tako?

To Pismo zasigurno nije dobilo pozornost i primjenu koju svojim sadržajem zavređuje. Možda vrijeme još nije dozrelo. Tekst je posjedovao i posjeduje proročku vrijednost, pa će se postupno ostvarivati kako budu sazrijevala vremena i kako žene budu znale tomu pridonijeti.

Papa Franjo kaže: „Crkva je žena. Trpim kada vidim kako služba žene u Crkvi, ili u nekim crkvenim organizacijama, više nalikuje podčinjenosti.“ Kao pastir opće Crkve, papa bi sada mogao početi postavljati ugledne žene u Crkvi na mjesta gdje se donose političke ili gospodarske, pastoralne ili duhovne odluke. Što misliš o tome?

Bio bi to svakako dobar početak. Mogu čak reći da se to već dogodilo. Imenovanje Mary Ann Glendon članicom tijela za nadzor Ustanove za vjerska djela čini mi se pozitivnim pomakom. I nije jedini. Nova bi imenovanja, dakako, bila vrlo vrijedna i važna, ali ne držim ih odlučujućima. Smatram važnim da sve crkveno vodstvo postane spremno prihvatiti autoritet osoba ženskoga spola i tamo gdje se donose najvažnije crkvene odluke. Papa Franjo puno toga može učiniti, ali potrebno je da i cijela Crkva sazrije.

Prigodom nedavnog susreta sa sudionicima skupa o apostolskom pismu Muglieris Dignitatem, papa Bergoglio je rekao: „Žena je začetnica, nositeljica i rađateljica sinova ljudskih. To nije samo biološka činjenica već podrazumijeva velike mogućnosti primjena, i osobno za ženu, i u njezinim odnosima“. Kako navedene značajke ženi daju sposobnost provođenja vlasti?

Ako je, s jedne strane, roditeljstvo zajedništvo muškarca i žene, ne smijemo zaboraviti da odnos žena-majka-dijete posjeduje specifično obilježje, nastalo po fizičkoj povezanosti koju je Stvoritelj želio, a koje započinje trenutkom začeća i stvara nešto jedinstveno. Poslije se to ogleda u sposobnosti žene da začne i odvoji se od ploda vlastite utrobe. Zbog toga je ona sposobna promatrati čovjeka ljubavlju bez interesa, više nego što to može otac prema sinu. Taj poseban odnos ženi omogućuje da sa svakim muškarcem izgradi jedinstven odnos. Odnos je to ljubavi i odvojenosti, osobina koju posjeduju i žene koje fizički ne rađaju – jer im je urođena.

Karizmatska žena ili žena akcije. Trebalo bi naći mjesta i za misaono angažiranu ženu – dok se ne prepozna važnost njezina prinosa učiteljstvu. Malo je žena uključeno u obiteljski pastoral, malo ih je na teološkim katedrama i mala je njihova nazočnost u odgoju svećenika.

Dobro si oslikao stanje u današnjem društvu. Nije dovoljno prepoznati misaoni prinos žene u svijetu, možda i zato što se nije imala mogućnosti razvijati. Tek joj je nedavno omogućen pristup papinskim učilištima u kojima se studira teologija. Nedvojbeno je da su u povijesti postojale mudre i naobražene žene koje su dale velik prinos znanosti, ali katkad više po izravnom nadahnuću Duha Svetoga – poput velikih žena koje su proglašene crkvenim naučiteljicama – nego po tome što su razvile svoju misao učeći i uspoređujući se s drugim misliocima. Žena je uvijek morala obavljati druge zadaće u Crkvi i društvu.

Misliš li da su žene spremne preuzeti velike odgovornosti u Crkvi? Niste li možda prihvatile podređen i popustljiv model, a da se niste potrudile razviti misao o različitosti koja vas čini svjesnima samih sebe?

To je uvreda za žene, iako je na neki način utemeljena. Žena nikada nije mogla razmišljati o nečemu izvan tradicionalnih uloga, pa se morala pomiriti sa svojim podčinjenim položajem. Ali isto tako moram reći da žene uglavnom ne osjećaju toliku potrebu za pokazivanjem koliko to često osjećaju muškarci. One su spremnije povući se i pritajeno raditi. Nije riječ o tome da se žele odreći pridonošenja, ali kako su se osjećale zaštićene kada su bile podčinjene, manje su razvile natjecateljski duh svojstven muškarcima, pa su tako manje razvile i želju za dokazivanjem. Ali danas postaju svjesne svojih mogućnosti i svojih sposobnosti u odnosima muškarac-žena.

Papa Franjo nudi samo naznake kada je riječ o temi žene. On nadu polaže u plodne susrete, a ne u misaone momente. Kako bi ocijenila njegovu pobudu da osnuje trajno vijeće žena s velikim odgovornostima u Crkvi, nekakav F8?

Mislim da još treba čekati da se stvori neki samo ženski korpus na raspolaganju učiteljstvu Crkve. Meni bi osobno bilo draže da žene svjedoče svoju različitost zajedno s muškarcima, a ne odvojeno. Stoga je potrebno ući u savjetodavna, znanstvena i zakonodavna tijela
koja se polako u Crkvi razvijaju te učiniti da se čuje ženski glas. Zato radije zamišljam tijelo u kojemu će biti predstavnici muškaraca i žena s vlastitim sposobnostima, kojima će služiti Crkvi. Takva zamisao me oduševljava.

Papa Franjo ukazao je na „opasnost“ od promicanja oblika emancipacije žena koja – kako bi popunila oduzeti prostor muškosti – napušta ženstvenost u onim dragocjenim crtama koje je obilježavaju. Slažeš li se?

Takav je zahvat – vidljivo je to u današnjem društvu – prava katastrofa. Kada bi se isto primijenilo u Crkvi, žene bi postale ružna slika muškaraca. Ne bi odgovorile niti na svoj poziv, niti na ono što crkvena zajednica od njih očekuje.

Sposobnost žene da ljubi čini se nekompatibilnom s ulogom vlasti. Kakvo je tvoje iskustvo predsjednice pokreta koji sačinjavaju muškarci i žene?

Ljubav i vlast – nekompatibilne! Rekla bih da je upravo suprotno – ne može se vladati bez ljubavi. Upravljati znači nastojati pospješiti rast jedne osobe, skupine, tijela, učiniti da budu što uspješniji i pomoći ostvarenju božanskog nauma nad svakim. To je nemoguće bez ljubavi. Ako nam cilj nije dobrobit tijela kojim upravljamo i osoba koje ga tvore, kako možemo upravljati? Na kraju se njima gospodari. A gospodarenje nije upravljanje.

Kakve smjernice može Crkvi dati činjenica da će, prema Statutu, predsjednica Pokreta fokolara uvijek biti žena?

Činjenica da je predsjednica žena – po mojem mišljenju – u Crkvi može pomoći promicanju Marijanske vizije koja je još uvijek premalo prisutna. Marija je majka Crkve, ona sadrži sve stvarnosti Crkve.

Odnos muškarac-žena gotovo je uvijek problematičan. U Pokretu su gotovo sve odgovornosti povjerene jednom muškarcu i jednoj ženi. Zašto je tako odlučeno?

Činjenica da su na čelu različitih stvarnosti i različitih tijela u Pokretu obično jedan muškarac i jedna žena znak je osnovne potrebe za prisutnošću dvaju spolova – kako bi izgradili ono izvorno jedinstvo koje je Stvoritelj želio kada je stvorio muškarca i ženu kao odvojena i ujedinjena bića istodobno. Njihovo jedinstvo ostvaruje onu različitost rodova koja ne znači suprotnost – već uzajamno darivanje.

Vrednovati ženu znači dati joj i moć upravljanja. Druge su Crkve to riješile tako što su ženama omogućile svećeništvo (ponegdje i biskupstvo). Što bi ti savjetovala papi Franji?

Zasigurno mu ne bih savjetovala da pitanje riješi tako. Značilo bi to priznati ženi posebnu službu, službu ministerijalnog svećeništva. Međutim, ženi nije potrebno da joj se prizna sposobnost služenja već, ponajprije, sposobnost pridonošenja razvoju Crkve i čitavog čovječanstva. Žena mora biti prepoznata kao žena, a ne kao svećenik ili biskup – jer to nije ono što nas zanima.

Što misliš o konklavama u nazočnosti redovničkih poglavara i poglavarica različitih redova i predsjednika međunarodnih crkvenih društava. Bi li to bilo priznavanje žene?

Željela bih odvojiti konklave kao skupštinu na kojoj se priprema izbor pape od konklava kao trenutka glasovanja za izbor pape. Čini mi se osobito korisnim da u prvoj fazi budu nazočne osobe koje imaju određene zadaće u Crkvi i mogu pridonijeti osobnim iskustvom koje će zasigurno biti različito, ali ne manje vrijedno od onoga koje daju kardinali.

Iz riječi pape Franje proizlazi da su se sjednice koje su prethodile izboru pokazale odlučujućima za njegovo sadašnje djelovanje i njegov način vođenja Crkve prema određenim ciljevima. Stoga sam uvjerena da bi analize, nastale u širem crkvenom kontekstu od onoga ograničenog samo na kardinale, bile dragocjeni prilozi ponuđeni sadašnjem papi. A hoće li te osobe poslije i sudjelovati u samom izboru pape u ovom je trenutku manje važno. Vidjet ćemo kako će se stvari razvijati, povijest Crkve vodi Duh Sveti.

Kad bi te papa Franjo pozvao na razgovor o ženi i Crkvi, kojim bi temama dala prednost?

Upravo njega, koji nam je govorio o svojoj baki i mami, upitala bih ne nadahnjuje li ga to iskustvo sa ženama iz njegove obitelji na veću otvorenost ženama u crkvenom učiteljstvu. Svakako, svidjelo bi mi se da mu taj obiteljski primjer posluži da naglasi kako žene katkad mogu imati veći utjecaj od duhovnog vođe ili nekog profesora. Osim toga, tijekom svoje dugogodišnje pastoralne službe u Argentini zasigurno je upoznao mnoge žene iz različitih redovničkih zajednica, pa i poglavarice. Njegovo ponašanje, njegov način ophođenja i djelovanja potvrđuju da je imao istinske i vrlo duboke kontakte sa ženama. Prisjetivši ih se, spoznat će što je najbolje za žene u Crkvi.

Paolo Loriga

Print Friendly, PDF & Email