Foco 0009-i.con i giovani

 

Danas se navršava 40 godina od smrti Igina Giordanija, „kršćanina koji nikada nije prodao svoju savjest“. Donosimo tekst iz 2010. godine

 

Ove se godine u travnju navršilo trideset godina od smrti Igina Giordanija, suutemeljitelja Pokreta fokolara, za kojega je u tijeku proces za proglašenje blaženim. Tim je povodom u Italiji održano više manifestacija s ciljem da se predstavi njegov lik političara, pisca, novinara, ekumenista, čovjeka široke kulture.

Moralna baština Giordanija i njegovo poimanje politike, njegovo zalaganje za mir, za ekumenizam i za pravednije društvo i danas su nadahnuće mnogim ljudima, osobito mladima.

Donosimo članak prof. Alberta Lo Prestija, docenta povijesti političkih znanosti na Papinskom sveučilištu svetoga Tome Akvinskog i predsjednika Centra za studij “Igino Giordani”.

 

“Štovani Giordani, ostavite se Chiare Lubich i njezinih djevojaka. Vratite se svojim ustaljenim aktivnostima, prestanite se baviti fokolarima i vidjet ćete da će vam biti vraćeno poštovanje koje Vam je uvijek bilo iskazivano…” Te riječi upućene Iginu Giordaniju nisu bile samo savjet. Uputio mu ih je visoki crkveni dostojanstvenik iz Kongregacije svetog oficija (danas Kongregacija za nauk vjere). One su mu mogle preokrenuti život: izbaciti ga vani ili ga ostaviti unutra, s opreznom i tradicionalnom Crkvom ili s novim duhovnim strujama nesigurne budućnosti? Za čovjeka kakav je bio Giordani to je značilo prekinuti život u vrhu kršćanske kulture, gdje se izložio kao zastupnik u parlamentu, novinar, pisac, autor brojnih životopisa svetaca i stručnjak u patristici. Živio je uz pape i kardinale te bio smatran dijamantnim vrhom pravovjernog i odmjerenog kršćanstva.

 

Foco 0005-e.attivita politica (1)A tada, toga dana 1951. godine, Sveti oficij ga je pozvao na odabir između blistave karijere i opasnosti što ih donosi novost Pokreta fokolara Chiare Lubich. No ako bi netko mogao pomisliti da su se našemu Iginu zatresla koljena, grdno se vara, jer replika nije bila branjenje njegova odabira, nego odgovor čovjeka koji je imao sposobnost gledati daleko: “Ne, molim vas, dajte im prosvijetljeno vodstvo pa ćete ih moći koristiti kao snagu posvećenja”.

 

Uostalom, to nije bilo prvo Giordanijevo “ne”. Izgovorio ga je više puta, ali ne zato što se isticao po prigovaranju (mnogi se sjećaju njegove krotkosti), nego zbog svoga jakoga i jasnoga “da” kršćanskim vrijednostima o kojima se ne može pregovarati. Iz tih je razloga godine 1947. dao ostavku na mjesto direktora lista “Il popolo” (dnevnik demokršćanske stranke), kada je otkrio da svoj mandat neće moći obnašati s potrebnom slobodom. Naime, bilo je pokušaja da se njegov rad uvjetuje zbog razloga koje bismo danas nazvali klijentelizmom. I tada je iznad osobne koristi postavio svoju savjest koja mu je nalagala da provodi istinu i pravednost bez oklijevanja, a nadasve bez podčinjavanja moćnicima.

 

Svi ti njegovi “ne” učinili su Giordanija krajnje suvremenim likom. Željeli su pod svaku cijenu da bude pročelnik za školstvo u prvom gradskom vijeću Rima (godine 1946.), gdje je odabran s 215 tisuća glasova. No kako je svoje brojne obaveze – političke (bio je član ustavotvorne skupštine), novinarske, književne – mogao uskladiti s mjestom pročelnika? Uzalud su na njega vršili pritisak da pristane na imenovanje. Za Igina je političko zalaganje bilo zalaganje za opće dobro i tražilo je inicijativu, brigu, razum, a za sve to se nije moguće zauzeti djelomično.

 

Sam je Giordani u svojim memoarima pisao da mu se dvojba “Bog ili bogatstvo” više puta postavila u brojnim događanjima njegova života. Tako je bilo kada je morao dati ostavku na mjesto profesora u javnoj školi jer se nije htio pokoriti onome što je fašistički režim tražio od javnih zaposlenika. Već je bio izgubio posao u Narodnoj stranci (političke stranke režim je ukinuo 1926.) i dok se obitelj povećavala, bio je prisiljen odreći se mjesta nastavnika u rimskoj gimnaziji. Kolege su ga poticale da napravi koju gestu pomirenja s režimom kako ne bi išao ususret profesionalnoj odbačenosti: “Hajde, Igino, što te briga, pozdravi ravnatelja fašističkim pozdravom, a u sebi misli što hoćeš”. “Ne”, odgovorio je Igino i tada. A da ne bi doveo u opasnost prijatelje, jer u totalitarnim režimima i prijatelji disidenata riskiraju, otišao je poučavati u jedinu slobodnu školu koja je u to vrijeme postojala: u školu misionarki Presvetog srca. Foco 0013-l.con le gen3

 

Igino Giordani nikad nije prodao svoju savjest. Blagost duha i osobna mirnoća proizlazile su iz čvrstog prianjanja uz evanđeoska načela: Ne ratu! bio je naslov njegova parlamentarnog govora iz 1949. godine, u prigodi potpisivanja Atlantskog pakta. Ne sukobljavanju smrtnih neprijatelja za vrijeme hladnoga rata: poznato je njegovo vođenje dijaloga s komunistima, što je dovelo do nerazumijevanja u redovima njegove stranke. Mogli bi se navesti i mnogi drugi primjeri, no možda nas k shvaćanju njegovih “ne” najbolje vodi njegov “da” Bogu izražen formulom koju mu je Chiara Lubich dala na dan njegova posvećenja: “Isuse, želim biti tvoj: tvoj onako kako ti to misliš; čini sa mnom što god želiš” (1949.).

 

Alberto Lo Presti

 

Print Friendly, PDF & Email