zvijezde i suze

Još sam stanovala u svojoj kući kada je bilo veliko bombardiranje. Te sam noći otišla s obitelji u jednu šumu jer je prijetila opasnost da će bombardirati i našu kuću. Sjećam se da se ta šuma zvala “Gocciadoro” “Zlatna kap”. Spavali smo na zemlji. Cijelu noć sam plakala, jer … Moji roditelji su trebali otići u planine da nađu sklonište, ali Pokret je već bio počeo i imala sam moje prve sljedbenice, zato nisam mogla otići s roditeljima. U obitelji smo bili jako vezani jedni uz druge, ja sam bila njihova materijalna podrška jer sam radila kao učiteljica. Plakala sam i ponavljala: kako mogu ostaviti moju majku i oca u ovakvim uvjetima, bez kuće, da idu u nepoznato? Ne, ne mogu.

Sjećam se da sam te noći vidjela kako kruže zvijezde, do tada nisam znala da se kreću! Sjetila sam se jedne rečenice pjesnika Vergilija. Služilo mi je i ono što sam naučila u školi. On kaže na latinskom: “Omnia vincit amor” – “Sve pobjeđuje ljubav”. Sjetila sam se te rečenice i rekla: sve pobjeđuje…, mora li pobijediti i ovo?

Sjećam se da me mama tješila: “Zašto plačeš? Vidjet ćeš… A ja sam šutjela.

Zatim smo se vratili kući. Sva je bila u ruševinama. Ja sam se prva popela i ušla, a zatim je došao i moj otac. Rekla sam mu: “Tata, ne mogu ići s vama!” On koji je bio socijalist dao mi je blagoslov i rekao: “Ostani, kćeri”. Međutim mama, koja je bila kršćanka, mi je kazala: “Okrutnice!”

Chiara s roditeljimaNisam mogla drugačije. Kada sam stavila naprtnjaču na pogrbljena leđa moje majke, sjećam se kako sam u sebi osjetila strašnu bol! Oni su toga jutra krenuli u planine, a ja sam krenula prema gradu da vidim jesu li još žive moje sljedbenice. Tražila sam ih… i našla sam ih sve žive. Neke osobe su nam pomogle da dobijemo stan, najprije kod jedne gospođe, a zatim su nam ponudili jednu kućicu, na Kapucinskom trgu u Trentu. Nismo ni znale, ali praktično je to postao prvi fokolar. Tamo smo započele živjeti ovim duhom kojeg sam počela naslućivati; što moramo raditi, živjeti Evanđelje, ljubiti, na poseban način smo se usredotočili na ljubav. Započele smo živjeti.

To je bila naša radost. Bile smo na raspolaganju svim osobama u ratu: ženama koje su ostale bez djece, posebno ranjenicima, bolesnicima, gladnima, stalno smo hodale po gradu i pomagale svima, a zatim smo se vraćale kući. Tko nam je davao snagu da živimo na takav način? Krist koji je bio duhovno nazočan među nama.

Sjećam se kako smo razumjele da moramo započeti od ničega. Na zidu smo imale samo sliku Isusa raspetog i napuštenog. Sve smo podijelile, siromasi su to zahtijevali. Spavale smo na madracima na podu, ništa drugo nismo imale. Trebale smo početi baš tako, kako bi se zatim s vremenom rodila naša arhitektura, naš način namještanja stana, kao u našim fokolarima: jednostavan ali skladan.

Mi smo živjele tamo. Ne sjećam se da nam je bilo što nedostajalo, sve je bilo lijepo, za nas je sve bilo… I oni koji su dolazili k nama, nalazili su sklad, bio je to duhovni sklad koji se odražavao i davao smisao svemu.

 

(Chiara Lubich, iz intervjua Sandri Hoggett za BBC, 2002. godine)

 

Print Friendly