RZ0821a

 

„Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom.“ (Mt 18,4)

 

Tko je najveći, najmoćniji, dobitnik u društvu, u Crkvi, u politici, na tržištu?

To pitanje uređuje odnose, usmjerava izbore, određuje strategije. To je vladajuća logika kojoj i nehotice pribjegavamo, možda u želji da onima oko nas osiguramo pozitivne i učinkovite rezultate.

Ovdje nam Evanđelje po Mateju predstavlja Isusove učenike koji su prihvatili navještaj kraljevstva nebeskog i žele znati što je potrebno za dobivanje vodeće uloge u novom Božjem narodu: “Tko je najveći?”

Kao odgovor, Isus čini jednu od svojih nepredvidivih gesta: postavlja dijete u središte male skupine. Tu gestu prati jasnim riječima:

 

“Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom.”

 

Natjecateljskom i samodostatnom mentalitetu Isus suprotstavlja najslabiji element društva, onaj koji nema titula kojima bi se hvalio i branio; onoga koji je potpuno ovisan i spontano se uzda u pomoć drugih. No to ne znači prihvaćanje pasivne uloge, odustajanje od inicijative i odgovornosti, već izvršavanje čina volje i slobode. Isus, zapravo, od nas traži da postanemo maleni, traži nakanu i zauzetost kako bismo učinili odlučan preokret.

 

“Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom.”

 

Evo kako je Chiara Lubich ocrtala značajke evanđeoskog djeteta: „[…] dijete se s pouzdanjem prepušta ocu i majci: vjeruje u njihovu ljubav. […] Pravi kršćanin, kao i dijete, vjeruje u Božju ljubav, baca se u zagrljaj nebeskog Oca, u njega polaže bezgranično povjerenje. […] Djeca u svemu ovise o svojim roditeljima, […]. I mi, ‘evanđeoska djeca’, u svemu ovisimo o Ocu: […] On zna što nam je potrebno, čak i prije nego što ga zamolimo, i daje nam. Kraljevstvo Božje se ne osvaja, već se prima kao dar iz Očevih ruku.“

Chiara nadalje ističe kako se dijete potpuno prepušta ocu i sve uči od njega. Na isti način: „’Evanđeosko dijete’ sve predaje u Božje milosrđe i, zaboravljajući prošlost, svaki dan započinje novi život, otvoren poticajima uvijek stvaralačkog Duha. Dijete ne može samo naučiti govoriti, treba nekoga tko će ga podučiti. Isusov učenik […] uči sve od Božje riječi do te mjere da govori i živi u skladu s Evanđeljem.”

Dijete oponaša oca. “Tako evanđeosko dijete […] ljubi svakoga jer Otac ‘daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima’; ljubi prvi jer nas je On ljubio dok smo još bili grešnici, ljubi besplatno, bez interesa jer tako čini Otac nebeski“.[1]

 

“Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom.”

 

U Kolumbiji su Vicente i njegova obitelj prošli kušnju pandemije u vrlo strogom režimu karantene. On piše: „Kada je započeo policijski sat, svakodnevni se život naglo promijenio. Moja supruga i dvoje starije djece morali su pripremati ispite na fakultetu, a najmlađe se dijete nije moglo priviknuti na online nastavu. Nitko u obitelji nije imao vremena brinuti se za drugoga. Gledajući taj kaos koji samo što nije eksplodirao, shvatio sam da je to prilika da utjelovimo umijeće ljubavi u našem novom životu Evanđelja. Počeo sam pospremati ​​kuhinju, pripremati hranu i organizirati obroke. Nisam vrsni kuhar, niti pedantan u čišćenju, no shvatio sam da će to pomoći u smanjenju svakodnevne napetosti. To što je započelo kao čin ljubavi na jedan dan, umnažalo se nekoliko mjeseci. Kada bi završili sa svojim obvezama, i ostali su se članovi obitelji prihvaćali čišćenja, pospremanja odjeće ili kuće. Zajedno smo ustvrdili da su riječi Evanđelja istinite i da kreativna ljubav pokazuje kako sve ostalo dovesti u red.”

 

Letizia Magri

 

 

[1] C. Lubich,  Riječ za život, listopad 2003.

 

 

Print Friendly, PDF & Email