s. Leonarda sl.3Svoju nagradu za humanitarni rad mogla bih podijeliti s brojnim pripadnicima Pokreta fokolara, kaže sestra Leonarda

 

Sestra Leonarda Novak u prosincu prošle godine primila je nagradu za životno djelo i za izniman humanitarni rad od općine Kloštar Ivanić. Tim povodom postavili smo joj nekoliko pitanja na koja je odgovorila nizom konkretnih činjenica.

 

Kako je u Vama odjeknulo ovo priznanje?

Bila sam iznenađena jer sam mislila da se takve nagrade daju samo pokojnima a ja sam još uvijek živa. Od mojeg 55 godišnjeg redovničkog života u zajednici sestara franjevki, Božja providnost mi je odredila da 47 godina provedem u Kloštru Ivaniću.

Za humanitarno-karitativni rad čovjek mora imati jednu višu motivaciju, koja može biti kao vjersko načelo ili samo ljudsko-oboje je dobro. Volonteri su dobrovoljci koji besplatno rade u bilo kojoj ustanovi napose u humanitarnoj. Prema svjetskim mjerilima potrebno je barem 2 sata tjedno volonterskog rada u nekoj humanitarnoj ustanovi. Bitno je da i profesionalci i volonteri budu entuzijasti u svom radu, ustvari treba voljeti taj posao i zasukati rukave, jednostavno se žrtvovati za štićenike kojima se pomaže. Pomoć može biti različita – duhovna ili materijalna, a treba uložiti svoje talente i kreativnost. Kažu da ljubav ne ide u mirovinu, zato se humanitarno može djelovati cijeli život. Osobno mislim da čovjek mora imati nešto u genima – nasljedstvu a može se i odgojem zadobiti volju za humanitarni rad. Kod mene je bilo oboje. Potječem iz međimurske mnogobrojne obitelji i sjećam se moje mame dok sam išla još u osnovnu školu primijetila sam kad je došla prosjakinja (Romkinja) u poslijepodnevnoj vrućini, mama je rekla prosjakinji: idi na vrt i uzmi što želiš samo mi nemoj iščupati biljku. Tada mi nije bilo jasno zašto majka tako postupa, ali to mi je ostala doživotna poruka.

I moj otac mi je bio primjer za humanitarni rad. Kad je bio upravitelj jednog staračkog doma za socijalne štićenike vidjela sam da postupa s njima kao da su mu braća ili roditelji. I dok je bio dugogodišnji predsjednik i koreograf u KUD-u Seljačka Sloga D. Dubrava, bezbroj sati je dobrovoljno vodio i podupirao folkloriste.

 

S.LeonardaJesu li vam neki događaji iz dugogodišnjeg humanitarnog rada osobito ostali u sjećanju?

Jednom sam se kao medicinska sestra ponudila Centru za socijalnu skrb otpratiti bolesnika od TBC-a i alkoholičara u bolnicu Klenovnik, jer sam tom prilikom išla i u Čakovec. Radila sam i putovala u civilnoj odjeći, a ne u redovničkoj uniformi. U autobusu smo dobili posljednja mjesta, pa nam je jedna putnica ponudila bolja sjedala dodavši: “Gospođo suprug vam je teško bolestan izvolite doći ovamo”. A moj pacijent je odmah reagirao i rekao: “Nije to moja supruga već časna sestrica koja me prati u bolnicu”. Gospođa se zatim ispričavala, a ja sam bila sretna što sam tom bolesniku makar malo pomogla.

Sjećam se još jednog iskustva volonterskog rada izvan radnog mjesta. Čula sam od susjeda da poznati prosjak Kruno leži na svom imanju teško bolestan. Odmah sam otišla na imanje bolesnika i zatekla ga već u besvjesnom stanju. Pozvala sam hitnu službu, svećenika, a moju poglavaricu zamolila da pripremi krevet u samostanu, u slučaju da ga bolnica ne primi.

Susjedi su sve to znatiželjno gledali, a neki su čak mislili kako to radim jer sam naslijedila Krunino imanje. Liječnik i vozač molili su me da otpratim bolesnika. U bolnici Rebro u Zagrebu medicinsko osoblje čudilo se tako teškom i zapuštenom bolesniku, no ipak su ga primili i smjestili u sobu intenzivne njege. Bila sam zaista sretna jer je iste te noći naš prosjak umro u čistom krevetu, kao svaki bolestan čovjek.

Više se ne sjećam točno kada je to bilo, u BiH se dogodila tragedija – zatrpani rudari u rudniku. Željela sam pomoći njihovim obiteljima u Bosni, ali kako? Saznavši od članova Pokreta fokolara da u Zagrebu prikupljaju rabljenu odjeću, molila sam ih da i meni nešto pošalju. Nekoliko vreća poslali su mi vlakom, a ja sam s tom odjećom odlazila na subotnje sajmove i dijelila za dobrovoljni prilog koji sam namijenila postradalim obiteljima.

Tijekom Domovinskog rata pošla sam u mirovinu i nastavila volontirati u župskom Caritasu satima, danima, godinama. To je posebno poglavlje i mogla bi se napisati knjiga, trebalo bi spomenuti mnoge druge divne ljude. Godine 1997. vrata Caritasa otvorili smo za predškolsku djecu iz brojnijih obitelji i za djecu s posebnim potrebama. Od tada do 2011. kroz vrtić koji je kasnije nazvan igraonica prošlo je 223 djece.

Sada sam volonterka župskog Caritasa, više na daljinu zbog zdravstvenog stanja. U mojoj zajednici radim kao vratarica pa me Caritasovi štićenici pronađu. Tako je prije dvije godine jedna štićenica došla moliti crijep za svoju klet. Kad sam otišla u vinograd da prebrojim koliko je crjepova potrebno, vidjela sam da čitavu klet treba popraviti pa sam uz dobre ljude i moju redovničku zajednicu krenula s obnovom kleti.

 

s. Leonarda sl.2Kako ste se sreli s Pokretom fokolara i kakvo značenje je za Vas imao taj susret?

Sa Djelom Marijinim – Pokretom fokolara upoznala me sestra Vitalija, sigurno mnogima poznata. Negdje oko 1980. godine upoznala sam Vidu[1]. Posjetila me jednog nedjeljnog popodneva. Došla je autobusom, a ja sam već bila planirala otići na misu u jednu filijalnu kapelicu na groblju, gdje sam volontirala u pastoralnom radu. Kad sam Vidi izložila svoj plan, ona mi je rekla: “Idem s Vama”. Malo sam se iznenadila, ali mi je bilo drago.

Tako smo nas dvije, kao učenici u Emaus, pješice krenule na put dug 3 km. Bilo je prohladno, ali srce je gorjelo dok mi je Vida pričala o Idealu Chiare Lubich i njezinih kolegica.

Prije rata, od 1980. do 1991., kad god sam mogla dolazila sam na susrete: najprije u Odru, na Šalatu, u Križevce, čak i u Rim. Uvijek sam se vraćala duhovno obogaćena. Mnoge programe od GEN3 naučila sam i prenosila na svoje radno mjesto i u župni volontarijat. U to vrijeme upoznala sam i neke obitelji u župi koje su povremeno dolazile na susrete. Najustrajnija je obitelj Kruljac, tako da je gospođa Marija postala utemeljiteljica Djela Marijina u našoj župi – ona okuplja obitelji Kloštra Ivanića na susrete.

Kako sam u prosincu prošle godine primila od općine Kloštar nagradu za humanitarni rad, to se saznalo i u Djelu Marijinu, tu nagradu bih mogla podijeliti i s mnogim članicama i članovima Fokolara: od Vide, Eme, Janue, Silve, Ankice, Vale, Raff, Ivanke, Rudija i supruge Minke, Tatjane, Mihajla i Ksenije, obitelji Šlezak i drugih koje sam upoznala.

U Domovinskom ratu bila sam volonterka župnog Caritasa i tada sam puno surađivala sa Pokretom fokolara u Križevcima. Tamo se razvrstavala humanitarna pomoć koja je stizala od velike obitelji Djela Marijina iz inozemstva, osobito iz Italije.

Sada ovako na daljinu pomažem od samostanske porte, pa i ovom prilikom svima toplo zahvaljujem za suradnju i bogatstvo koje sam primila od Djela Marijina. A na našem radio Ivanić grada u emisiji pjevala sam pjesme koje sam naučila ovdje: “Za jedinstvo svijeta živimo mi/za novi svijet koji stvarnost mora bit…”



[1] Vida Rus, fokolarina, sada u Centru Djela u Rimu;

Print Friendly, PDF & Email