Chiara Lubich i politika kao zvanje
Prije 70 godina, točno 17. rujna 1948., kada su se Italija i Europa s naporom počele podizati iz ruševina svjetskoga rata, u talijanskom parlamentu dogodio se prvi susret Chiare Lubich i Igina Giordanija. Taj će događaj duboko obilježiti život Pokreta fokolara kojega će Giordani postati suutemeljitelj, otvarajući vrata aktivnijem građanskom i političkom zalaganju muškaraca i žena koji vjeruju u jedinstvo ljudske obitelji. Kao sjećanje na taj susret, a osobito zato da se aktualizira i iznova lansira njegova poruka pred izazovima našega vremena, u utorak 18. rujna u prostorijama talijanskog Zastupničkog doma u Rimu održan je skup pod naslovom “Karizma Chiare Lubich i politika kao zvanje”. Na njemu je sudjelovala i predsjednica Pokreta Maria Voce. Donosimo ulomke iz njezina izlaganja.
Taj je Ideal Chiara nosila u sebi kada se prvi put susrela s Iginom Giordanijem upravo u ovome parlamentu. Njemu je jednostavno ispričala božansku avanturu koja je nekoliko godina ranije započela u Trentu, a oko koje je već nastajala nova kršćanska zajednica.
Od samih su se početaka prve fokolarine i prvi fokolarini napajali svjetlom ovoga ideala. Tako i Igino Giordani. Iako je bila mnogo mlađa od njega, Chiara ga je dan za danom duhovno hranila također i kroz često dopisivanje. Jednom mu je pisala: “Šaljem ti ove papire s ispisanim riječima koje izražavaju SVE mojega života, a željela bih da postanu i SVE tvojega života, odmah. Ti ćeš biti svetac jer Bog to želi i cijeli ćeš svijet prožeti duhom jedinstva, u mjeri koliko budeš izgubio jedinstvo kako bi imao samo Isusa Napuštenoga: kako bi bio Isus Napušteni.”
Spomenut je susret od 17. rujna u ovom parlamentu. U stvari tada Chiara nije prvi put otišla u Rim. Bila je tamo već 1947. i početkom 1948. kako bi se susrela sa zajednicom pokreta koja je nastajala. No u svibnju 1949. u četvrti Garbatella otvorio se prvi fokolar u Rimu i postao magnet za ljude različitih društvenih slojeva, ali i za osobnosti iz civilnog i crkvenog svijeta. Privlači ih zajednička želja da doprinesu ostvarenju jedinstva ljudske obitelji koje je Isus želio donijeti – svima – došavši na zemlju, stoga da doprinesu sveopćem bratstvu.
Chiara je pokazala povlašteni i nezamjenjivi put kako bi se ubrzao taj proces, a to je i danas dijalog potkrijepljen ljubavlju koja potiče na duboko razumijevanje drugoga. Pod “drugim” se misli na brata koji prolazi uz nas u svakom sadašnjem trenutku, ali i na drugi narod, naciju, sve dotle da uđemo u njihov način razmišljanja i djelovanja, ne skrećući u sinkretizam ili u prozelitizam. Takva ljubav traži da se ne zaustavljamo na ograničenjima zbog raznolikosti kulture, vjere i pogleda na kršćanstvo, načina shvaćanja politike, ekonomije itd., nego podrazumijeva spremnost da izgubimo nešto od sebe, a po tom gubitku uvijek pronalazimo neko veće bogatstvo. Taj način života pobuđuje uzajamno prihvaćanje i otvara nove putove; stvara mrežu ljubavi; potiče na izgradnju nove kulture, kulture ljudskih prava, kulture zakonitosti, kulture ljubavi, kulture života.
Pozivajući se na teroristički napad od 11. rujna 2001. u New Yorku, Chiara je pisala članovima Pokreta cijeloga svijeta: “Mnogi od nas osjetili su potrebu dubokog promišljanja o uzrocima, a nadasve da se obvežu za pravu, odgovornu, odlučnu alternativu teroru i ratu. Za mene je to značilo ponovno proživljavati razaranja i osjećaj ljudske nemoći u talijanskom gradu Trentu, bombardiranom tijekom Drugoga svjetskog rata. No ja i moje najbliže prijateljice smo upravo pod udarom granata u evanđelju otkrile svjetlo uzajamne ljubavi, koje nas je učinilo spremnima dati život jedna za drugu. Upravo pod ruševinama toga razaranja, u uvjerenju da ‘sve pobjeđuje ljubav’, rodila nam se snažna želja da sve bližnje učinimo dionicima te ljubavi, ne čineći razlike među ljudima, skupinama, narodima, i ne obazirući se na društveni položaj, kulturu, vjersko uvjerenje.
Na isti se način mnogi od nas pitamo danas, u New Yorku kao i u Bogoti, u Rimu kao i u Nairobiju, u Londonu kao i u Bagdadu, je li moguće živjeti u jednom svijetu slobodnih naroda, jednakih, ujedinjenih, ne samo koji poštuju identitet drugoga, nego su i pozorni na njegove potrebe. Odgovor je samo jedan: ne samo da je moguće, nego je to bit političkog projekta čovječanstva. Upravo jedinstvo naroda, u poštivanju mnoštva identiteta, cilj je politike, a terorističko nasilje, ratovi, nepravedna raspodjela dobara u svijetu te društvene i kulturološke nejednakosti danas ga dovode u pitanje. S mnogih strana svijeta danas se uzdiže vapaj napuštenosti milijuna izbjeglica, milijuna gladnih, milijuna iskorištavanih, milijuna nezaposlenih koji su isključeni i odstranjeni iz političkog tijela. Ta razdijeljenost, a ne samo bijeda i ekonomske poteškoće, čini ih još siromašnijima, čime se povećava i njihov očaj. Politika neće dostići svoj cilj, neće ostati vjerna svom pozivu sve dok ne obnovi to jedinstvo i sve dok ne izliječi te otvorene rane u političkom tijelu čovječanstva.”
Kada je Chiara napustila ovaj svijet, Pokret fokolara bio je prisutan u 182 zemlje na svim kontinentima. Oduševio je i obuhvatio muškarce i žene, obitelji, mlade, djecu, svećenike, redovnike i redovnice raznih kongregacija, biskupe i kardinale. Kao što je poznato, i kršćani raznih Crkava, pripadnici drugih religija, ljudi različitih uvjerenja, političari i ekonomisti u njoj su pronašli ne samo pouzdanu sugovornicu nego i otvoreno srce, “svjetlo” koje im je pokazalo put kamo krenuti kako bi zajedno bili graditelji novoga čovječanstva što već djelima pokazuje kako sveopće bratstvo nije običan san, nego utopija koja se ostvaruje i po nama. Igino Giordani povjerovao je u tu utopiju već pri prvom susretu s Chiarom 17. rujna 1948., prije točno 70 godina. Taj put, tu novu kulturu duboko je shvatio, prihvatio te je – u dubokom jedinstvu s Chiarom – i sam postao njezin promicatelj na svim razinama.
Maria Voce
Objavljeno 19. rujna u vatikanskom dnevnom listu Osservatore romano
Odgovori