woman-4731210_1280 Gerd Altmann

 

Mir se odnosi na ljude, na svakoga od nas. Svi ga moramo graditi, uvijek i u svim uvjetima. Ta obveza nije nimalo laka niti očita, pogotovo danas. Svojim izlaganjem iz 1978. godine Chiara nam je uputila veliki izazov.

 

“Ljubite svoje neprijatelje”. Kako li je to snažno! Kako potpuno preokreće naš način razmišljanja i potiče nas da učinimo zaokret u upravljanju vlastitim životom! Jer… ne krijmo toga, ponekog neprijatelja – malog ili velikog – imamo svi.

 

Eno ga za vratima susjednog stana; u onoj je tako odbojnoj gospođi, spremnoj na spletkarenje, koju nastojim izbjeći svaki put kada zaprijeti opasnost da uđe sa mnom u lift…

 

Eno ga u mojem rođaku koji je prije trideset godina nanio nepravdu mojem ocu, pa ga više ne pozdravljam.

 

Sjedi za tvojom školskom klupom i nikada, nikada ga nisi pogledao u oči od kada te tužio profesoru…

 

To je ona djevojka s kojom si hodao, a poslije te ostavila na cjedilu i krenula s drugim.

 

To je onaj trgovac koji te prevario…

 

To su oni koji u politici ne misle kao mi, pa ih proglašavamo svojim neprijateljima. Neki i danas vide neprijatelja u državi te nasilno postupaju prema ljudima koji je predstavljaju.

 

Ima, i bilo je uvijek, onih koji vide neprijatelje u svećenicima, pa mrze Crkvu.

 

Sve njih i bezbroj drugih koje nazivamo neprijateljima treba ljubiti!

 

Treba ljubiti?

 

Da, ljubiti! I nemojmo misliti da se možemo olako izvući mijenjajući osjećaj mržnje u neki drugi, tek malo dobrohotniji.

 

Potrebno je mnogo više!

 

Čuj što Isus o tome kaže:

 

“Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju.” (Lk 6, 27-28)

 

Vidiš? Isus želi da zlo pobijedimo dobrim. On hoće konkretnu ljubav.

 

No kako to da Isus daje takvu zapovijed?

 

On hoće oblikovati naš život po uzoru na Boga, svoga Oca, koji daje “da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima”[1].

 

Upravo to. Nismo sami na ovome svijetu: imamo Oca i moramo mu nalikovati. Osim toga, Bog ima pravo na takvo naše ponašanje jer dok smo još bili njegovi neprijatelji, dok smo još bili u grijehu, on nas je prvi[2] ljubio i poslao nam svoga Sina koji je na tako strašan način umro za svakoga od nas.

[…]

Možda bi i mi trebali tako postupiti u sličnim situacijama, tim više što ćemo biti suđeni onako kako sudimo drugima. Mi, naime, dajemo Bogu u ruke mjeru kojom će nam On mjeriti[3]. Ne molimo li: »Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim«[4]? Zato ljubimo neprijatelja! Samo se tako može izgladiti nejedinstvo, srušiti prepreke, izgraditi zajednica.

 

Je li to teško? Je li mučno? Ne da nam spavati pri samoj pomisli? Hrabro! Nije kraj svijeta: maleni napor s naše strane, zatim će 99% učiniti Bog i… u našem će srcu poteći rijeka radosti.

 

Chiara Lubich, Riječ života, svibanj 1978.

 

 

[1] Usp. Mt 5, 45;

[2] Usp. 1 Iv  4,19;

[3] Usp. Mt 7,2;

[4] Mt 6,12.

Print Friendly, PDF & Email