Ocevi

 

Bio je Isusova promisao… Povezivao te s Abbà-Oče

 
Govori se da je današnje društvo bez očeva i sve jasnije dolaze do izražaja znakovi i neizbježne posljedice takvoga stanja, i na psihološkom, i na kulturnom i društvenom području.

 

Naglašava se da nedostaju pozitivni i povjerljivi uzori, a posljedica toga je da više ne postoji ni sposobnost za donošenje zahtjevnih i konačnih odluka. Nesreća je u tome što tu neprijepornu prazninu pune modeli ponašanja i uspjeha koji se na kraju otkrivaju onakvima kakvi jesu: lažni i prividni idoli.

 

Prije nekoliko dana sam, u lijepoj crkvi Sv. Augustina u središtu Torina, sudjelovao na ispraćaju velečasnoga Giovannija Coccolija. Bio mi je župnik u Cafasseu dok sam bio dječak. Sedam godina provedenih s njim neizbrisivim su slovima upisane u knjigu života. Riječ je o razdoblju između petnaeste i dvadesete godine, vremenu u kojemu se donose temeljne životne odluke. I, dok sam sudjelovao u obredima, odjednom mi je postalo jasno zašto je tomu tako. Ovaj tako izniman svećenik svojom je prirodnošću i neposrednošću usmjerio mnoge da otkriju svoj put i još brojnije da hode njime.

 

Don Giovanni za mene, kao i za mnoge druge, nije bio otac. Nikada ga takvim nisam doživljavao. Bio je sin, odraz Isusa Krista. I upravo nas je njegov sinovski život, po uzoru na Isusa, neprimjetno postavljao u odnos s Abba-tatom, s pravim Ocem. S njegovom istinskom i vrlo osobnom ljubavi kojom nas ljubi.

 

U tome i jest bît. U društvu i u Crkvi, u obitelji i školi, na egzistencijalnom životnom putu i u intelektualnim istraživanjima istine – nisu nam potrebni očevi. Isus nas uči da je Otac jedan i samo jedan. Potrebni su nam sinovi, djeca. Jednostavna i jasna, slobodna i ugledna. Koja, upravo zato što su takva, znaju biti starija braća i pravi, velikodušni prijatelji. Djeca koja će mjerodavno, velikodušno i nenavezano izvršavati ulogu oca i voditelja kada se to od njih bude zahtijevalo.

 

Nije slučajno što Isus, pozivajući da se ostavi sve kako bi ga se slijedilo, navodi oca, majku, braću, polja, ali kad obećaje stostruko koje slijedi, očeve više ne spominje. Chiara Lubich je 1946. godine napisala kristalno jasno: “Duša, najprije, mora usmjeriti pogled u jedinoga Oca brojne djece. A poslije promatrati sva stvorenja kao djecu jedinoga Oca!”

 

Kad bolje razmislimo, nije li ovo neizrečen poziv koji nam upućuje društvo bez očeva?

 

 

Piero Coda

 

(Novi svijet, travanj 2010.)

 

Print Friendly, PDF & Email