Kvasac punog zajedništva

Da je živa Chiara Lubich bi danas navršila 96 godina. Tom prigodom objavljujemo ulomak iz njezina izlaganja na Drugoj europskoj ekumenskoj skupštini u Grazu 23. lipnja 1997. o ekumenskoj duhovnosti. Budući da je zajedničarska, ekumenska duhovnost povezivat će u jedno sve one koji je žive. Bit će to jedan kršćanski narod, kvasac punog zajedništva među Crkvama.

Uzajamna ljubav vodi nas ostvarivanju jedinstva.

A jedinstvo ne može a da ne bude još jedan stožer ekumenske duhovnosti.

Prije svoje smrti na križu, prije nego što je trpio napuštenost od Oca, Isus je u dugoj molitvi molio za jedinstvo: “Oče, da svi budu jedno” (Iv 17,21).

Življeno jedinstvo ima učinak vrlo važan za živi ekumenizam. Riječ je o Isusovoj prisutnosti među osobama ujedinjenima u Njegovo ime. “Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20).

Da bi pojasnili Isusovu prisutnost u Crkvi, crkveni oci temelje se na dvije rečenice: “Gdje su dvojica ili trojica…” koju smo upravo naveli i “Ja sam sa vama u sve dane – do svršetka svijeta” (Mt 28,20).

Živeći s Isusom među nama, prisutnim po uzajamnoj ljubavi, životnije se ucjepljujemo u Isusovu prisutnost u Crkvi.

To je snažna veza! To je pomoć na putu prema vidljivom jedinstvu! Isus među katolikom i evangelikom koji se ljube, među anglikancem i pravoslavcem, među armenkom i reformiranom… To je i dar koji nam olakšava iščekivanje vremena kad ćemo Ga svi zajedno slaviti pod prilikama kruha i vina.

I još jedan stožer treba biti velika ljubav prema Duhu Svetome, Ljubavi koja je postala Osoba.

Isus ga je darovao nama svojim izdisajem na križu, a u punini ga je izlio na novorođenu Crkvu na Duhove.

Upravo Duh Sveti spaja u jedinstvo osobe Presvetog Trojstva; Duh Sveti je i veza među udovima Mističnog Tijela Kristova.

Na putu pomirenja nas kršćana ne bismo smjeli zaboraviti Mariju, koja je na zajedničkom koncilu u Efezu proglašena Majkom Božjom, Theotokos.

Upravo zato što je majka, Marija može mnogo učiniti za jedinstvo.

I ne samo kao majka. Ona je i savršena kršćanka: djevojčica, zaručnica, supruga, djevica, majka i udovica, te može biti uzor kršćanima koji su pozvani postati savršeniji kršćani (usp. 2 Kor 13,9-11). Odjevena u Riječ Božju, ikona življenog Evanđelja, ona je naš oblik. A Marija podno križa može nam više no itko biti primjer u radu i trpljenju za jedinstvo, dok ponavljamo: “U svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim” (Kol 1,24).

Tako življena ekumenska duhovnost može donijeti izvanredne plodove.

No već naslućujemo da će imati i jedan poseban učinak: budući da je zajedničarska, povezivat će u jedno sve one koji je žive, tako da će se osjećati solidarni međusobno i na neki način već jedno. Primijetit će da sačinjavaju, da tako kažemo, jedan kršćanski narod koji će biti kvasac za puno zajedništvo među Crkvama, sa svim ostalim snagama koje Duh Sveti rađa u ovo ekumensko vrijeme.

Bit će to ostvarenje jednog novog dijaloga – uz dijalog ljubavi, molitve i teološkog dijaloga – dijaloga naroda. Naroda koji ne čine samo laici, već sav Božji narod.

Taj je dijalog više nego žuran i shodan jer, kako nas povijest uči, malo je uspjeha na ekumenskom području ako se ne uključi i narod.

U tom će se dijalogu jasno i s većim zanimanjem otkriti i vrednovati sva zajednička kršćanska baština koju čine krštenje, Sveto pismo, prvi koncili, crkveni oci… i potaknuti njezino zajedničko provođenje u život.

Očekujemo taj narod, koji se tu i tamo već pojavljuje, i želimo mu se diviti gdje god postoji neka Crkva. (…)

Kao što vidimo, duhovnost zajedništva ne doprinosi samo ostvarivanju jedinstva među kršćanima, već i otvaranju dijaloga s osobama drugih religija, a to je jedna od najzahtjevnijih i najžurnijih granica u zoru trećeg tisućljeća.

Preko nje možemo im ponuditi svjedočanstvo našeg već postojećeg jedinstva, koje je utoliko vrjednije što ga nude kršćani raznih Crkava.

Osim toga, ako mi kršćani budemo ljubili kako nas ova duhovnost uči, možemo imati dodatno svjetlo da u drugim religijama vidimo i otkrijemo prisutnost sjemena Riječi[1]. Nekršćanske religije “nerijetko odražavaju zraku Istine”[2] koju je Krist objavio, a to otkriće može dovesti do uzajamnog približavanja i razumijevanja.

Nebrojeno nas elemenata povezuje s braćom židovima i muslimanima, počevši od objave jednoga Boga Abrahamu, našem ocu u vjeri.

Nadalje, sve religije posjeduju tzv. Zlatno pravilo, koje u različitim izričajima glasi: “Čini drugome ono što želiš da drugi tebi čini; ne čini drugome ono što ne želiš da drugi tebi čini”. Preko njega će se i s njima moći uspostaviti odnos uzajamne ljubavi.

No nadasve će tajna Isusa raspetog i napuštenog i na ovom području pružiti široke mogućnosti.

Naslućujemo da se u Njemu, “trajnom liku Božjemu” koji “sam sebe ‘oplijeni'” – kako piše Pavao u poslanici Filipljanima (2,6-8) – može otvoriti providencijalni put dijaloga, osobito s religijama iz Azije, temeljenima na nenavezanosti od svega i na poništenju sebe.

A to zato što ćemo ih razumjeti, što ćemo “ući” u njih, zanijekavši i mi sami sebe, jer je istinita tvrdnja: “Upoznati vjeru drugoga znači ući u kožu drugoga, vidjeti svijet kako ga drugi vidi, prodrijeti u smisao što za njega znači biti hinduist, musliman, židov, budist”[3].

Zatim dijalog s onima koji ne vjeruju.

I ovdje je Isus u svom vapaju na križu božanski odgovor na ponore patnje i kušnji što su ih u ljudskim srcima iskopala duboka pitanja velikog dijela suvremene kulture.

Po Njemu i s Njim moći ćemo se plodonosno približiti toj našoj braći i sestrama.

A dijalog među narodima?

Crkve sa svojim vjernicima već daju svijetu svjedočanstvo jedinstva među pripadnicima raznih naroda. Ali s duhovnošću zajedništva može se ići još i dalje na tom putu. Upravo gledajući Njega “koji od dvoga učini jedno” (Ef 2,14).

I konačno, jedinstvo između čovjeka i prirode. Svemir očekuje objavljenje sinova Božjih (usp. Rim 8,19).

Iz onoga što je rečeno, živjeti ekumensku duhovnost znači dati ljudima veću mogućnost da se otkriju kao sinovi i kćeri Božje.

I dok svi mi budemo pažljivi u očuvanju prirode, ona će sama tajanstveno odgovoriti na našu ljubav, kako to čini sve što Bog pokreće i podržava.

Duhovnost zajedništva, dakle! A jedinstvo je riječ koja je sažeto posve izražava.

Ako ga provedemo u praksu, vidjet ćemo kako se svijet kreće unatrag, poput filma koji počinje od početka.

Kakvim je samo dramatičnim podjelama, kakvim uništenjem, kakvim krizama, zahvaćen naš planet, sav utopljen u ravnodušnost, u sekularizam, u materijalizam.

Ovim novim životom može se vratiti natrag, istodobno krećući naprijed: čovječanstvo će opet naći jedinstvo za koje ga je Bog stvorio, a Crkve će živjeti u punom zajedništvu kako je On zamislio i utemeljio svoju Crkvu.

Zato vrijedi pokušati.

 

 

[1] Usp. Ad Gentes, 11;

[2] Usp. Nostra Aetate, 2.

[3] F. Whaling, Christian Theology and Word Religions: A Global Approach, London 1986., 130-131;