Lijenost

 

Ispravan stav prema našim promašajima nije sebeljubiva i lijena pasivnost, nego aktivan život

 

Jedan se porok uvlači u ovo naše vrijeme krize i ima izgleda postati pravom društvenom bolesti. To je lijenost, bolest karaktera, duha i volje. Premda je njezina negativnost očita, o lijenosti se malo govori. Smatra se arhaičnom i zastarjelom riječju, a malobrojni koji još razumiju njezino značenje ne smatraju je porokom. Zbog kojih bismo, naime, razloga, trebali porokom smatrati obeshrabrenost, žalost ili dosadu?

Utemeljitelji zapadnog etosa, od starogrčkih do srednjovjekovnih filozofa, slažu se u tvrdnji da je lijenost veliki porok. Ona je glavni grijeh jer je u korijenu drugih neurednih oblika življenja kao što su tromost, nestalnost, nemar, nedostatak životnog smjera, ravnodušnost, a ponekad i klinička depresija. Da bismo to razumjeli potrebno se vratiti tim civilizacijama i podsjetiti da je po tom humanizmu lijenost ugrožavala ne samo dobro pojedinca nego, kao i svaki porok, opće dobro i javnu sreću, a one su plod djelovanja zauzetih i predanih ljudi.

Dobar je aktivan život, obveze, dinamizam, društvena, politička, ekonomska i poslovna zauzetost. Iz tog razloga, kada se u društveno tkivo uvuče virus lijenosti, potrebno se boriti protiv njega, odbaciti ga, ukloniti, kako ne bi nastupila smrt. Porok je, kao i vrlina, prije svega društvena kategorija. Vrline su dobri putovi za ljudski procvat ili sreću, poroci nas odvraćaju i vode prema gašenju života.

S porocima, a bez vrlina, život ne funkcionira. Nisu pogrešni pojedinačni postupci, nego moralna i egzistecijalna stanja u koja se malo po malo strovaljujemo, i to ne uvijek s potpunim pristankom i punom sviješću o posljedicama puta na koji smo krenuli (upravo zbog toga porok nije isto što i grijeh). Poroci su i pogrešni mali užici što nam priječe dostizanje dobrih i velikih užitaka, povezanih s ispravnim (čestitim) ponašanjem prema tijelu i duhu pojedinaca i zajednica. To znači zadovoljiti se rogačima kojima se hrane svinje (iz biblijske prispodobe o rasipnom sinu), a propustiti objed za stolom u domu.

Traženje malih i pogrešnih užitaka susrećemo i kod lijenosti, iako nam može izgledati manje očito od proždrljivosti, lakomosti ili bludnosti. Lijenost nastupa nakon trauma, kriza, razočarenja, žalosti, promašaja i povreda. Umjesto da sve učinimo kako bismo se oporavili i pridigli, pirjamo se u vlastitom zlu, sažalijevamo se i ližemo svoje rane. U toj tromosti možemo doživjeti i neku vrstu utjehe, čak i neki oblik užitka, slatkoću brodoloma što nam pomaže preživjeti nakon krize, ali ne i živjeti.

Današnja potrošačka civilizacija nudi nam mnogo proizvoda koji povećavaju užitak dok se prepuštamo lijenosti (pomislimo samo na televiziju), umnažajući svoje zamke. Užitak u lijenosti pogrešan je, kratkoročan i vrlo ograničen užitak. Ispravan stav prema našim promašajima nije sebeljubiva i lijena pasivnost, nego – kako nas uči drevna mudrost – aktivan život, a to znači izaći iz kuće i žurno krenuti na put.

Još jedna suvremena, udomaćena i društvena bolest jako podsjeća na lijenost. Riječ je o sebeljublju. Lijenost je veliki porok, jer kada nas zahvati loše se osjećamo i loše živimo. Ako se ne liječi, dovodi do pravog duhovnog umiranja. Mnogi se ljudi danas nakon velike poduzetniče krize odriču svoga života i uskraćuju ga onima pored sebe, upravo zato što su nesposobni ponovno zaživjeti i drugima pomoći da zažive.

Melencolia I

A što je lijenost, snagom vrhunske umjetnosti pokazuje nam misteriozni Dürerov bakrorez. Na njemu melankoliju (tada sinonim lijenosti i žalosti) predstavlja malena nakaza koja umjetniku priječi koristiti radna pomagala razbacana po podu. U pozadini se vidi zvjezdano nebo. Rad i zvijezde su dva elementa koja u vremenima kada zavlada lijenost zajedno nestaju. Tako je bilo u godinama kada je izrađeno ovo remek djelo, u vremenima Machiavellijevog Vladara, zalaza društvenog humanizma i vjerskih ratova u Europi. Lijenost je pratila ona krizna vremena, a prati i naše.

Kao i za sve poroke, najučinkovitiji lijek je uočavanje prvih simptoma i brzo sprječavanje procesa. Prvi znakovi lijenosti su: ostavljanje nedovršenog posla, propustiti pročitati zadnju verziju članka, osjećaj monotonije nakon dobro učinjenog posla, često ponavljanje u sebi “Tko me na to tjera”; “Ne isplati se”.

Stara mudrost o krepostima i porocima savjetuje nam da reagiramo odmah i bez oklijevanja, čim primijetimo prve znakove. Porok nije u primjećivanju znakova, nego u odsutnosti odlučne reakcije. “Ustat ću i poći svome ocu” krepostan je odgovor na lijenost koja se zadovoljava rogačima.

Uz ostavljena pomagala za rad, na Dürerovom djelu je i zvjezdano nebo, ali melankoličan čovjek gleda na drugu stranu. Kriza je razarajuća kada nam u duši ugasi želje. Želja treba krizu jer nastaje upravo zbog nedostatka i padanja zvijezda i zbog volje da ih se ponovno pronađe (u hrvatskom se jeziku koristi izraz “skinuti zvijezde s neba”, u značenju “činiti i nemoguće”). Tko upadne u lijenost, zadovoljava se tmurnim nebom i ne želi više vidjeti zvijezde. A to je otužno zadovoljavanje često povezano s osamljenošću, s odsutnošću nekoga tko zna stajati uz čovjeka i pomoći mu opet ugledati zvijezde.

Ova je kriza preozbiljna da bismo ju pripisali samo ekonomskim i financijskim čimbenicima. Iz nje ćemo izaći preobražavajući ravnodušnost, potištenost i tromost mnogih građana i čitavih naroda u nove političke projekte i novi građanski entuzijazam, nadilazeći osamljenost zajedničkim društvenim zauzimanjem, tužna i sterilna stanja radosnim i kreativnim žarom, a poroke građanskim krepostima. Hoćemo li uspjeti?

 

Luigino Bruni

 

 

Print Friendly, PDF & Email