0518120564a

 

Kako biti njezina nazočnost na zemlji usprkos našoj krhkosti?

 

U jesen 1957. Chiara Lubich povjerila je časopisu Città nuova da ispriča jedno njezino tek proživljeno iskustvo:

“Ušla sam u crkvu jednoga dana i upitala ga srcem punim povjerenja: ‘Zašto si htio ostati na zemlji, na svim točkama zemlje, u preslatkoj euharistiji, a nisi našao – Ti koji si Bog – neki način da nam doneseš i ostaviš Mariju, Mamu svih nas putnika?’ Činilo mi se da u tišini odgovara: ‘Ja sam Bog. Marija je stvorenje. Nisam ju donio jer ju želim vidjeti u tebi. Premda nisi Bezgrješna, moja će te ljubav obezgrješniti i podjevičanstviti mnoge. I ti, vi, raširit ćete majčinske ruke i otvoriti srca čovječanstvu, koje kao i tada žeđa za svojim Bogom i Majkom Njegovom. Na vama je blažiti boli, rane, brisati suze. Pjevaj litanije i nastoj se ogledati u njima.” (Citta nuova br. 2/1958.).

Ovo iskustvo predznak je nečega što će kasnije postati poziv čitavoga Djela Marijina, a potvrđen je u Statutu koji je Crkva odobrila 2007. godine. Članak 2. Statuta završava sljedećim riječima: “Djelo Marijino želi – koliko je to moguće – biti Marijina nazočnost, nastavljajući ju na zemlji”.

No kako se to može dogoditi?

Kako možemo mi, koji nismo bezgrješni nego smo grješnici, pomisliti da ćemo postati Marijina nazočnost na zemlji? Na to pitanje Chiara Lubich je 1960. godine odgovorila da ako Marija pjeva hvalospjev “Veliča”, to je zato što je Bog pogledao na poniznost svoje službenice. Samo na temelju svijesti da smo ograničeni i grješni, možemo se nadati da će Marija početi živjeti u nama. Dopredsjednik Djela Marijina Jesús Morán nedavno je također podsjetio da kušnje i poniženja, ne samo osobne nego i čitavoga Djela, treba uzimati iz Božje ruke. Njegova nas Ljubav ispravlja i vodi nas u dom spoznanja samih sebe, kako je govorila sveta Katarina Sijenska, tako da možemo postati ponizni i ispravno razlučiti ono što mi jesmo i što je karizma, Njegov dar.

Chiara je, također šezdesetih godina, pojasnila da se Veliča može pjevati samo na “miserere” (lat. smiluj mi se), jer mi smo ništa, a Bog je sve. Sjećajući se lurdskih ukazanja napisala je: “Bezgrješna se ukazala u pećini gdje je bilo odlagalište otpada, što znači da se Ona može pojaviti u svijetu preko naše bijede”.

Drugim riječima, ono što na prvi pogled može izgledati preprekom, na kraju se pokazuje kao prigoda. Dar je Božji kad nas životne okolnosti postave pred naše slabosti i krhkosti. Priznati ih ponizno potreban je preduvjet da bismo postali kao Marija, Kći Božja, Žena ljubavi. “Dobro mi je što sam ponižen”, piše psalmist (119,71). Dobro je da nas Bog povremeno poništi i spusti na zemlju. U svojoj velikoj ljubavi On nas tim kušnjama pročišćava i podjevičanstvuje.

Naravno, to nije dovoljno da bismo postali Marija. Još je potrebno provoditi u praksu Božje riječi, pretvoriti ih u čine, u djela, utjeloviti ih u nama. A ako želimo slijediti duhovnost jedinstva, koja je istodobno osobna i zajedničarska, uz hranjenje euharistijom i življenje Riječi, potrebno je i razmjenjivati iskustva što ih svakodnevni život evanđelja pobuđuje u nama, tako da se uzajamno izgrađujemo i zajedno posvećujemo. To je treća “pričest”, ona s braćom, s kojima imamo sreću hodati povezani kako bismo postali jedno srce i jedna duša.

 

Michel Vandeleene

 

“Bezgrješna se ukazala u pećini gdje je bilo odlagalište otpada, što znači da se Ona može pojaviti u svijetu preko naše bijede”

Chiara Lubich

 

Print Friendly, PDF & Email