25

 

Danas, kad zlo prodire u škole, tvornice, četvrti, posvuda – kršćaninu nije dopušteno ostati samo “praktikant” koji pohađa nedjeljnu misu i pošteno živi u obitelji i na radnom mjestu.

 

Suvremeno doba od svakog pojedinca traži apostolsku zauzetost za očuvanje, jačanje i osvajanje. Suočeni s onima koji žele oduzeti svijet Bogu i Boga svijetu, moramo vratiti svijet Bogu i Boga svijetu.

 

Obrat koji svijet od nas i nesvjesno očekuje, obrat koji svaki kršćanin mora učiniti nije ništa drugo do čin unutarnjeg ujedinjenja. Nažalost, život takav kakav je, čak i kad je uzoran, vrlo je često samo slijed dosadnih, monotonih radnja bez previše obveza, miran, s premalo topline i boje, s vremenom određenim za rad i onim za ispijanje kave, trenutkom za vožnju tramvajem i gledanje televizije, sjedanja za trpezu za uobičajene obroke i sastanke s prijateljima. Ne zaboravlja se niti vrijeme za nedjeljnu misu, a možda i za pokoje dobro djelo.

 

No takvo kršćanstvo ne privlači suvremena čovjeka koji sa zanimanjem prati svemirske letove, uranja u tajne znanosti i – barem u mašti – sudjeluje na važnim međunarodnim skupovima odlučujući o sudbini naroda i svijeta. A još manje zanima čovjeka koji živi u svijetu “carpe diem – iskoristi dan”, prave ili lažne umjetnosti, radnika kojega obuzimaju misli veće od njega samoga, koji se bori za pravdu.

 

Za mnoge kršćane nužno je novo obraćenje. Nužno je zasnovati život na samo jednoj prijeko potrebnoj stvari, a sve ostalo zapostaviti, sve ostalo proizlazi odatle kao čudesna posljedica. A ta jedina prijeko potrebna stvar je ljubav prema Bogu. Ako ga žarko ljubimo, ako se ukorijeni u srcu svakog pojedinca i svatko ga bude blagoslivljao i služio mu, životi će pojedinca i društva biti prožeti njegovom prisutnošću: umjetnost i naviještanje, učenje i odmor, obitelj i škola, šetnja ili nepokretno ležanje u krevetu postat će note jedinstvene pjesme, različiti izričaji istog svjedočanstva, onoga koje moramo ponuditi svijetu i koje nas jedino mora zanimati – svjedočanstvo Boga. On će, zahvaljujući nama, postati ponovno suvremen u današnjem svijetu koji u konačnici i nije tako “bezbožan”, ako je u njemu jedan Opći Sabor posvuda privukao golemu pozornost i zanimanje ljudi.

 

Chiara Lubich

(Frammenti, Rim 1963.)

 

 

Print Friendly, PDF & Email