Od kulture povjerenja do davanja prvenstva odnosima

 

Skupini fokolarina Maria Voce je 19. rujna ispričala što joj leži na srcu u ovom trenutku. Donosimo ulomke tog spontanog razgovora

 

Naziva to „novim korakom“ i o njemu govori zajednicama Pokreta fokolara cijeloga svijeta. Ono što sada najviše leži na srcu predsjednici Fokolara Mariji Voce može se izraziti jednom riječju: odnosi. To je povezano s poticajem upućenim prije 12 godina, u prvim danima njezina mandata kao predsjednice Fokolara, kada je sve članove pozvala da žive u skladu s kulturom povjerenja kako bi zauzeto gradili odnose koji generiraju miran društveni suživot i uvažavaju različitosti.

 

Danas, na kraju svoga drugog mandata, nekoliko mjeseci prije Generalne skupštine Fokolara i u vremenu duboko obilježenom dugotrajnom pandemijom i ekonomskom krizom, Maria Voce vraća se jednoj od ključnih tema svoga predsjedanja: središnjoj važnosti odnosa, promatranih s motrišta karizme Chiare Lubich. To je još jedan poziv na umreženi rad, u zajedništvu s pojedincima, zajednicama i organizacijama koje djeluju u istom smjeru, a to je bratstvo.

 

„Vrlo snažno je u meni odjeknula misao da je Chiara 1943. godine pred sobom gledala razrušeni svijet, u kojem se sve urušavalo, a Bog joj je govorio: nije istina da se sve urušava. Postoji nešto što se ne urušava: to je Bog, samo Bog! I što je učinila Chiara? Izašla je i govorila svima: postoji Bog, Bog nas ljubi, taj Bog nadilazi rat. Upravo je to bilo potrebno u ono vrijeme.

 

Isus je došao na zemlju i nije došao sam, jer gdje je Isus, koji je Sin Božji, tamo je i Presveto Trojstvo. Stoga je Bog Trojstvo došao na zemlju da bi nam pokazao put, da bi nas naučio živjeti na svoj način. I nešto učiniti. Što? Preobraziti svijet.

 

Što to znači? Znači odnose, znači povezivanje, znači jednakost, znači uzajamno slušanje, znači jedni u drugima, izgubiti se jedan za drugoga.

 

Jutros sam o tome razmišljala i upitala se: On je došao na zemlju i što je učinio? Hodao je putovima Galileje i na koga je naišao? Na jednoga vjerojatno korumpiranog dužnosnika koji je ubirao porez; na mladića očaranog njegovim riječima; susreo je malog poduzetnika Petra koji je bio vlasnik broda. I pozvao ih je, imao je hrabrosti učiniti ih svojim apostolima, što znači ljudima poslanima nositi njegovu poruku do posljednjih krajeva zemlje.

 

Na koga je još naišao? Naišao je na ljude svih vrsta, naišao je na grešnicu, naišao je na mrtve, naišao je na gladne. I što je učinio? Umnožio je kruhove, uskrisio mrtve, a to znači da se brinuo za potrebe drugih, boraveći među ljudima. Potom je išao toliko daleko da je vodio sa sobom mnoštvo koje ga je slijedilo. Što to znači? Stvorio je zajednicu, okupio je zajednicu sposobnu slušati druge, sposobnu primijetiti da oni govore drugačijim jezikom, ali ih čuti na njihovom jeziku. Što to znači? Da su sposobni prihvaćati do kraja, sposobni razumjeti jedni druge i kad netko govori drugačije, sposobni prihvatiti druge u potpunosti.

 

Pretvorio je te ljude u svoje bratstvo, u svoju zajednicu i poučio ih da žive solidarno jedni s drugima, jer kad su bili gladni, rekao je: “Dajte im vi jesti”; kad je izliječio ženu bolesnu od vrućice, postavio ju je da služi; djevojčicu koju je uskrisio vratio je obitelji kako bi se obitelj mogla o njoj brinuti. Nije poništio ništa što je postojalo, nego je preobrazio!

 

A što mi trebamo činiti? Trebamo preobražavati svijet, tako da mi budemo taj Isus. Moramo širiti te trojstvene odnose. I ne postoji drugi način nego izabrati Isusa Napuštenog, što znači znati se izgubiti jedni u drugima, znati uzdignuti drugoga. Tada će Bog Otac i dalje stvarati nova djela, a Duh Sveti će nas i dalje rasvjetljavati.“