Osjećali smo se izabrani

Na današnji dan prije točno deset godina preminula je Ivanka Šplajt, koja je rado sebe nazivala drugom hrvatskom fokolarinom, a to je i bila. Donosimo njezinu životnu priču objavljenu u Novom svijetu u siječnju 2008. godine i rujnu 2012.

 

Brežuljci Hrvatskog zagorja pred kraj II. svjetskog rata vrvjeli su od živosti brojne djece kojima su bile bogate tadašnje obitelji. Koje li radosti kada je na Desinić Gori 10. svibnja 1944. svjetlo dana ugledala Ivanka, šesto dijete u obitelji Vjekoslava i Vjekoslave. Za njezino krštenje jedan ranjeni partizan dao je svoje povoje. Koliko li mu je majka morala biti zahvalna za to njegovo možda i zadnje dobro djelo i nije li možda baš njime dobio ulaznicu u vječnost kada je nešto kasnije preminuo?

 

Odlazak u svijet

 

Na bregovima se jedva preživljavalo. “Kako bi tko odrastao, odlazio je u svijet. Sa 14 godina na redu sam bila ja. Za tu prigodu tata mi je kupio nove cipele. Putovao je sa mnom vlakom prema Beogradu, kod sestre. Cipele su me nažuljale i ujutro ih više nisam mogla obuti. Tako sam u Beograd ušla sa cipelama obješenima preko ramena.”

Ivanka pripovijeda svoju životnu priču s mnoštvom sličica koje se spajaju kao u nekom filmu punom topline, ljudskosti, predanja, no nadasve osjećaja izabranosti. Nakon 2 godine boravka u Beogradu, život je vodi  u Belišće, gdje završava ekonomsku školu i dobiva posao u kombinatu Belišće, gdje je bio zaposlen sav živalj toga kraja.

Napominje da su svi u obitelji bili veliki vjernici. “Prije odlaska od kuće, išla sam na ispovijed i pričest, jer sam bila svjesna da započinje nešto novo i da se više neću vraćati na breg. No u Beogradu je crkva bila daleko, a nedjeljom je bilo privlačnije ići u kino, pa sam malo po malo izgubila vjeru”, niže Ivanka svoja sjećanja, napominjući da je u životu htjela biti sretna. “Maštala sam da ću zasnovati lijepu obitelj gdje se svi vole, kao i moji. No moram reći da sam uvijek tražila nešto više, a ni sama nisam znala što.”

Sa 20 godina našla se u bolnici s ozbiljnom dijagnozom. Neminovno su joj navirale misli o smislu života. “Činilo mi se da me život mnogo toga već bio naučio. U tom mučnom trenutku pitala sam se što zapravo ostaje, jer je sve ono za čim sam žudila izgledalo nedohvatljivo. Kao da prave ljubavi u svijetu nema. U toj sam muci zavapila: ‘Bože, ako postojiš, pomogni mi!’ I mislim da me se tada milost Božja dotakla.”

Vrativši se iz bolnice, počela je kupovati knjige s vjerskim sadržajem. Privlačilo ju je sve što je imalo takav prizvuk, iako taj svoj doživljaj Boga nije odmah povezala sa crkvom. No nešto kasnije u Belišće je došao novi župnik, otac Bernardo Rubinić. “On je okupljao nas koji smo tražili smisao života. S njim smo 1967. išli u Rim na hodočašće i tamo upoznali ideal jedinstva.”

 

To je to!

 

Tih vrućih srpanjskih dana posjetili su centar Pokreta u Rocca di Papa, gdje im je Palmira[1] pričala o njegovim počecima i o Isusu Napuštenom. Njezine su se riječi duboko usjekle u Ivankinu dušu i cijelo joj je biće klicalo: ‘to je ono što tražiš cijeli život’!

“U Rimu smo upoznali korijene kršćanstva, život prvih kršćana i njihovu radikalnost. Kršćanstvo iz prvih vremena i ono življeno u Pokretu fokolara u meni su se tada spojili. Na povratku smo bili u Loppianu i bilo je šokantno vidjeti to živo kršćanstvo, tu radost na licima. Kad smo nakon toga sjeli u autobus, imala sam osjećaj da se iz raja vraćam u sivu svakodnevicu s mnoštvom problema. Mislila sam da se to iskustvo nikada više neće ponoviti i obuzela me velika žalost.

Godinu dana kasnije otvorio se ženski fokolar u Zagrebu, tako da smo ostali u kontaktu. Malo po malo razumjela sam da se taj život može ucijepiti u moju sredinu, ali da je potreban moj dio. S kakvom čežnjom sam očekivala neki susret! 1969. objavljena je prva Chiarina knjiga na hrvatskom jeziku pod naslovom Živjeti život. To je bila izvanredna snaga za sve nas. Ja sam tu knjigu znala napamet, s njom sam rješavala sve svoje probleme. Kad bih osjećala tugu, radost ili neko nerazumijevanje, otvorila bih knjigu i uvijek dobila odgovor.”

Godine 1969. skupina iz Belišća bila je na prvom marijapoliju u Tekijama. Tu je Ivanka jasno osjetila da je taj život njezin put i da je tu Bog želi.

Od tada su u Belišće redovito dolazile i fokolarine iz Zagreba. No i među njima je počeo taj novi život, počeli su posjećivati druge. “Ankica[2] je imala auto i mi bismo svake nedjelje sjele u njezin Trabant i išle u Đakovo ili u Sl. Brod. Kad bismo čuli da je netko upoznao Pokret, bilo tko to bio, jak je bio osjećaj pripadnosti istoj obitelji. Vlč. Ivan Kopić je tada bio u Đakovu i išli smo k njemu. Osjećali smo se kao braća.”

Slijedio je prvi susret za interne članove Pokreta u Mariji Bistrici 1970. i marijapoli na Fratrovcu u Zagrebu, a godinu dana kasnije škola za volonterke Djela u Loppianu. Da bi se predstavio poziv volontera, govorilo se o fokolarinima, i baš tu je Ivanka jasno osjetila da je fokolar njezin put. Razdoblje svjetla, radosti, ali i konkretnog rada živjela je u školi za fokolarine, najprije u Rimu, a potom u Loppianu, vježbajući se ljubiti Boga svim srcem i svim snagama.

 

Aurora, Joža i širenje Pokreta

 

U međuvremenu je Pokret u Hrvatskoj puštao korijenje. U Ivanki je živo sjećanje na Auroru, prvu hrvatsku fokolarinu. “Ta žena je bila puna iskustava, kao šipak. Ja bih je bila slušala godinama, jer je to otkriće života Evanđelja bilo tako nadnaravno. Bila je puna, puna!” Usput dodaje da je ona u stvari druga hrvatska fokolarina.

“Kad smo se vratili iz Loppiana, u listopadu 1974. Miča, Slovenka, ostala je u Hrvatskoj, a ja, Hrvatica, otišla sam u Ljubljanu, gdje se otvarao fokolar. U Sloveniji je zajednica bila zrela. Ubrzo sam našla posao u Ljubljanskoj banci, baš u uredu gdje je radila Joža Molnar[3]. Ujutro smo jedva čekale da se vidimo, naročito ponedjeljkom. Joža bi me odmah pitala: ‘Što ima novoga, što ste radile, gdje ste bili?’ Tako smo živjele za iste stvarnosti, u velikom zajedništvu. A njezin je život baš priča jedne svetice, današnje kršćanke koja je živjela svoje kršćanstvo u punini, u situaciji u kojoj živi jedna rastavljena osoba. Kako je ona vjerovala u jedinstvo! To je za nju bilo spas, sve! Ta njezina radikalnost pomogla je i meni dosljednije živjeti.”

Kroz 16 godina provedenih u Ljubljani Djelo se gradilo, rađali su se različiti pozivi i zajednice po cijeloj Sloveniji. “Iz Ljubljane smo putovali u Dalmaciju, više puta noću autobusom, ali kud god smo došli nalazili smo obitelj. Novi ljudi su se oduševljavali za ideal jedinstva. Tada smo puno pisali i tako održavali kontakte. Pisma su bila nešto dragocjeno.”

 

Marijapoli u Rumunjskoj

 

U Rumunjskoj je komunistički režim bio izuzetno strog. Pa ipak je Pokret stigao i tamo, i to preko svećenika koji su ga upoznali u Mađarskoj i proširili u svoje župe. Godine 1981. pripremao se drugi marijapoli, a u ekipi koja je odlazila na put bila je i Ivanka.

“Putovali smo preko Mađarske vlakom jako dugo. Kad smo došli u Brašov, zatvorili smo se u jedan stan i nismo više izlazili. Osjećao se taj pritisak režima. Stvar je bila u tome što Rumunji nisu smjeli imati nikakav kontakt sa strancima. Kad bi ih uhvatili, nastradali bi.”

Ivanki je posebno ostao u sjećanju marijapoli u jednoj kući u Ilva Mare, gdje se okupilo tridesetak ljudi, sve odabrane osobe osobno pozvane, većinom mladi.”Mi smo spavali u kući, a sav muški dio na sjeniku u štali. To spavanje je bilo relativno. Gazde nije bilo, niti ikoga od njegove obitelji, da ne bi morali odgovarati u slučaju da nas otkriju. Ostavili su samo psa.

Jedne noći pas je strašno lajao. Ujutro smo upitali našeg Mihaja što je bilo, a on je odgovorio: ‘Ma ništa, došao je neki čovjek, ja sam mu dao 1000 leja pa je otišao’. Druga noć je bila još napetija. Dok smo spavali, odjednom se u našoj sobi upali svjetlo. Uđe neki čovjek i počne nešto tražiti po stolu. Vida[4] i ja smo ležale na kauču. Skamenile smo se. Poslije smo saznali da je to bio sin gazde koji je tražio svoje dokumente. Marijapoli je trebao biti još jedan dan, ali odlučili smo krenuti prije jer je sve postalo suviše stresno. A i kuća je bila na takvoj čistini da su nas svi mogli vidjeti.”

Ivanka tvrdi da je, unatoč tom pritisku, novost evanđeoskog života budila oduševljenje, a osmjeh im nije silazio s lica. Još su joj pred očima ozarena lica mladih, zadivljenih Božjom ljubavlju koju su odlučili slijediti. “Ta je ljubav sve uravnotežila: strah, poteškoće i neizvjesnosti sa radošću, srećom i puninom.”

 

Stostruko

 

Kroz cijeli svoj život Ivanka je doživljavala istinitost Isusovih riječi: “Tko ostavi braću, ili sestre, ili majku, ili oca…. zbog mene, stostruko će dobiti…[5]” “Moji su roditelji i sva braća i sestre na početku mislili da mi je netko pomutio pamet i puno su trpjeli, ali kasnije su se i oni počeli zanimati za moj život. Kad je moja mama došla na susret i vidjela tu ljubav, uvjerila se. Konkretna ljubav svih iz Djela prema mojim roditeljima povezala je cijelu obitelj i često mi znaju reći: ‘Blago tebi!’

Kad sam nakon 16 godina iz Ljubljane otišla u Mađarsku, gdje sam ostala deset godina, za jednog posjeta mojima, mama me preplašena upitala: ‘Pa vole li tebe u Mađarskoj?’ Tada sam joj ispričala kako sam i tamo našla obitelj i ‘stotinu braće, sestara, majki, kuća…’ Uz stotinu muka, naravno, jer nije bilo lako naučiti mađarski jezik!”

Nakon sedam godina provedenih u Zagrebu, Ivanka odlazi nositi ideal jedinstva u Rusiju.

(Novi svijet, siječanj 2008.)

*  *  *

 

Uslijedila je nova avantura, koju je Ivanka prihvatila oduševljeno i otvoreno: fokolar u Moskvi. Tamo se 2009. ponovno očitovala bolest čiji su se znakovi javljali i prijašnjih godina. Vratila se u Sloveniju, u Centar Marijapoli Planina, svjesna da više neće vidjeti Rusiju koja joj je ukrala srce, kako je voljela reći.

 

Govorila je: “Duboko me se doima kada vidim kako nas Bog koristi na različite načine da bi svijet doveo do jedinstva. Osjećam veliki mir u srcu, jer znam da on drži uzde moga života, kao i cijeloga svijeta. Ne treba ništa činiti, samo ići za njim, jer On me vodi dalje, iz ljubavi i s ljubavlju.” Tako je Ivanka živjela sve do kraja.

 

Unatoč napredovanju bolesti i brojnim kirurškim zahvatima kojima se morala podvrgnuti, bila je uvijek “na prvoj crti”, živeći za svaki događaj u Djelu. Brojne je bolesne osobe uključila u to darivanje. U bezuvjetnom predanju Ljubavi prihvaćala je svaki “zahtjev” koji joj je Božja volja iz dana u dan donosila: progresivni gubitak motoričkih sposobnosti, govora… živeći svaki novi korak u velikom miru, u sve pročišćenijoj ljubavi prema braći. Nosila je u srcu na osobit način Genfest i mlade. Jednoga dana, kada se govorilo o mogućnostima prijevoza, rekla je: “Ja ću prva doći na Genfest”. Na pitanje kako je ona, odgovarala bi: “Ja sam presretna!” A zatim: “Kad dođe vrijeme, stići će Gospa, a ja ću joj reći: ‘Evo me!'”

 

Gospa je stigla na svoj blagdan 5. kolovoza, a Ivanka joj je radosno krenula ususret, okružena fokolarinima i rodbinom, uz pjesmu i molitve.

(Novi svijet, rujan 2012.)

 

 

Đina Perkov

 

 

 

[1] Palmira Frizzera, jedna od prvih sljedbenica Chiare Lubich;

[2] Ankica Farkaš, fokolarina;

[3] Volonterka Pokreta fokolara, preminula 19…

[4] Vida Rus, fokolarina;

[5] Usp. Mk 10, 29-30.