DSC_0221

 

Genfest iz kuta sudionika iz Hrvatske

 

Utorak je, 3. srpnja oko 3:15 sati ujutro, a ja ne mogu spavati. Strah, uzbuđenje i veselje miješaju se u mojim mislima. Bit će to moj drugi Genfest, nakon onoga u Budimpešti 2012. godine. I ovaj put je ljestvica očekivanja postavljena poprilično visoko. Ali niti sâm nisam znao što očekivati od ovoga Genfesta. Da, bit će programa, plesa,  koncerata i radionica, ali ovaj put to je nešto drugačije… u Aziji je!

Let nam je bio oko 19 sati. Nakon što smo se skupili i pronašli jedni druge (Marilen iz Kanade, Hana iz Hrvatske i Anamarija iz Makedonije dok su Martina i Marija krenule prije nas), zajedno smo krenuli na provjeru i ukrcavanje. Moje uzbuđenje se moglo vidjeti po banalnoj početničkoj pogrešci, naime radi boljeg nadzora nad prtljagom odlučio sam je uzeti sa sobom u avion. Kasnije su na pregledu zaštitari uočili da u torbi imam tekućine (parfem i pjena za brijanje) i oštricu (za brijanje, naravno)! Na moju sreću sva trojca su išla sa mnom u osnovnu školu i pustili su me da prođem.

 

GfestIz Zagreba smo sletjeli u Istanbul i odlučili pronaći jedan kafić da popijemo kavu i pogledamo (ja) utakmicu Engleska – Kolumbija. Dok smo se probijali kroz masu odjednom su nas zaskočile 4 djevojke s osmijesima od uha do uha i uzviknule : “Ciaoooo vi ste GEN?!” (Bile su to GEN iz Rumunjske i Moldavije). U tom trenutku mi je prošlo kroz glavu kako je lijepo biti dio svega ovoga, biti GEN, da prepoznajemo jedni druge i da se radujemo međusobno, kroz cijelu tu depresiju, gužvu i užurbanost koja je vladala u zračnoj luci. Da iznenađenjima i veselju ne bude kraja te se večeri pobrinula i sama Emaus, predsjednica Pokreta fokolara. Stajali smo u redu i čekali ukrcavanje šaleći se i dijeleći osmijehe, što je očito bilo dovoljno da bi potaknuli znatiželju naše drage Emaus, koja se sama ušuljala u naš “krug” i pozdravila nas opet onim poznatim riječima: “Ciao GEN!”

 

Po slijetanju u Manilu dočekala nas je nevjerojatna sparina i vlažnost zraka od oko 90%. No sve to je prelazilo u toplinu i veselje lokalnih GEN, koji su nam priredili dobrodošlicu i pružili pomoć oko prijenosa prtljage i pronalaska transporta do hotela. Nevjerojatne emocije i osjećaji sreće se me obuzimali kada bi se susreo sa prijateljima s kojima sam bio u školi GEN u Loppianu ili kada bih susreo GEN iz naše zone i sve one koje sam upoznao tijekom zadnjih par godina. U hotelu smo s nekoliko stotina GEN iz cijeloga svijeta, s Centrom GEN, sa skupinama Gen rosso i Gen verde pjevali, plesali, smijali se i slavili zajedništvo i jednostavnost svakoga od nas. Nisu svi znali engleski, neki su bili na početku sami i možda po prirodi zatvoreniji, ali kako je prva večer polako prolazila svi su se počeli otvarati jedni prema drugima, “napuštati” svoju skupinu ili osobe koje poznaju i upoznavati druge.

 

29401572878_d1994dc1bb_kDan prije samog početka Genfesta odlučili smo se nas troje (Marilen, Hana i ja) pridružiti skupini GEN iz Slovačke u razgledanju starog dijela grada Manile. Iako su nam lokalni GEN preporučili da ne idemo pješice (što zbog opasnosti, ali najviše zbog vrućine), već da si uzmemo jedan od tradicionalnih načina prijevoza, odlučili smo ići pješice jer smo smatrali da ćemo tako dobiti pravu sliku o životu ljudi. Nakon nekoliko sati hodanja, zabrinutost oko vrućine je prelazila u nelagodu i sažaljenje: susreli smo na stotine beskućnika, ljude koji žive u polurazrušenim kućama, prljavu djecu u poderanoj odjeći koja spavaju doslovno na cesti, a auti prolaze pola metra od njih, vidjeli smo krevete od plastičnih boca i udisali mirise iz različitih ulica bez kanalizacije i da ne nabrajam više… Ali ipak, ljudi žive iz dana u dan i imaju osmijehe na licima, mašu nam i izražavaju dobrodošlicu (Hi, welcome to Phillipines!!). Uzmemo li u obzir iz kakve sredine mi dolazimo, treba biti realan i reći da je na našim ulicama nasmijan čovjek lud ili nije normalan. Svi smo svjesni kroz što su mnogi ljudi prošli u proteklom razdoblju, ali to ne znači da se ti isti ljudi ne smiju nasmijati, proveseliti ili možda ne treba iz svega pozitivnog gledati negativno.

 

Genfest_welcomeDa ironija bude još veća, samo nekoliko minuta vožnje dijelilo nas je od urbanog i elitnog dijela grada. To mjesto puno više nalikuje na Manhattan u New Yorku, a ne na slamove i siromašan dio grada gdje se ljudi doslovno moraju boriti za svoj vlastiti život da bi samo dočekali sutra. Tu pronalazimo jednu totalnu suprotnost, gdje konzumerizam vlada ljudima, šoping centri, neboderi, bazeni, elitni restorani.

 

Nakon svega što smo prošli, vidjeli, upoznali, zapamtili, jedino što čovjek može poželjeti je da svatko bude sretan i da širi ljubav i vjeru da je bolji svijet danas moguć. Upravo to smo doživjeli kroz iduća tri dana Genfesta. U ta tri dana smo svjedočili jedinstvenom događaju u kojemu smo svih 6000 mladih “preskakali” granice i zidove koji su bili između nas, od kulturoloških, vjerskih pa i jezičnih otvaranjem očiju. Jer kada je ispred nas jedna prilika, izazov, predrasuda, granica ili zid, prvo moramo otvoriti svoje oči, jer naše oči su prozori našega uma i mi moramo otvoriti naš um da bismo razumjeli i vidjeli ono što je ispred nas. Ako mislimo da ne možemo, jer mislimo da smo sami, da nismo dovoljno jaki ili jednostavno da će nas drugi osuđivati, otvori oči, pogledaj lijevo i desno i vidjeti ćeš da nismo sami.

 

IMG-20180709-WA0000Zajedno smo išli “vani” u obliku različitih radionica gdje smo se družili s najranjivijim djelom stanovništva, hranili gladnu djecu, družili se s manjinskim muslimanskim stanovništvom ili jednostavno čistili ulice i plaže od različitog otpada i smeća, te na taj način pokazali ljudima da su promjene moguće ako se započne raditi i mijenjati metar po metar kvadratni.

Jedno izvješće prikazuje da u Filipinima živi oko 25 milijuna ljudi ispod granice siromaštva, a od toga je 7 milijuna djece. Pokret fokolara u Filipinima radi puno na tome da se dođe do konkretnih promjena, te različitim projektima i organizacijama kao što su “Bukas Palad” ili “The Noche buena project” žive primarni aspekt fokolarinske duhovnosti, zajedništvo dobara. To je jedna vrlo jednostavna praksa koja je dovela do mnogih društvenih projekata tijekom godina, potaknuta željom da se živi svakodnevni život po običajima ranokršćanskih zajednica gdje među njima nitko nije bio u potrebi.

 

Kristijan Kopilović

 

Print Friendly, PDF & Email