Crne rupe

 

Kako trebamo upravljati svojim djelovanjem, postojanjem, govorom… ako znamo da se sve bilježi/projicira i čuva?

 

Začeće, rođenje, život, smrt… Je li smrću osobe za nju sve završeno? Svodi li se postojanje osobe nakon smrti na tek nekoliko slova imena i prezimena na nadgrobnom zapisu, te na par brojeva koji opisuju duljinu njenog boravka u prostoru i vremenu? Ostaje li uopće išta nakon čovječjeg života? Postoji li, u bogatstvu znanstvenog traganja za istinom, neka slika koja bi barem nešto govorila o ovom vječnom pitanju?

 

Činom začeća čovjek započinje živjeti, tj. ulazi u prostor i vrijeme, a smrću njegova duša napušta tijelo, izlazi iz vremena, dok zemni ostaci još “neko vrijeme” borave u prostoru vraćeni u zemlju. Ostaje li išta od čovjeka nakon par tisuća godina ili se možemo pomiriti s tvrdnjom: “Ispraznost nad ispraznošću, veli Propovjednik, ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost! Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem?” (Prop. 1. 2. – 3.)

 

Na pisanje ovog članka nagnao me je rezultat dvadeset godina duge rasprave dvojice vodećih fizičara koncem prošlog i početka ovog stoljeća. Sučeljavanje je nastalo oko pitanja dolazi li do potpunog nestanka spomena (informacije) na predmete, stvari, događaje, osobe, svemirske objekte… ili se sve bilježi, tj. pohranjuje. Rasprava je nazvana: “Rat crnih rupa”. Ta dvojica znanstvenika su Leonard Susskind (rođen u južnom Bronxu, New York, 1940. godine) i Stephen Howking (rođen u Oxfordu, 1942. godine), zastupnici dijametralno suprotnih tvrdnji do kojih su došli proučavanjem tzv. crnih rupa. Crne rupe su nebeski objekti najveće gustoće snažnog gravitacijskog privlačenja koje ne dopušta čak ni svjetlosti da ih napusti, iziđe iz njih. Na taj način one zapravo nisu vidljive klasičnim astronomskim promatranjem, no na temelju utjecaja koji vrše na okolni prostor i objekte u njemu, možemo utvrditi mjesto njihovog boravka kao i njihovu veličinu. Zbog ogromne privlačne gravitacijske sile crne rupe uvlače u sebe sve što je u njihovoj okolini: zvijezde, planete, komete, svemirsku prašinu… Temeljem izrečenih osobina i uz korištenje do tada poznatih znanstvenih postavki, Stephen Howking je ustvrdio da su baš crne rupe objekti koji potiru, uništavaju informacije, spoznaju o postojanju objekata, događaja, svega… dok je u glavi “vodoinstalatera iz južnog Bronxa”, Susskinda, ova tvrdnja urodila pobunom koja ga je nagnala na temeljito proučavanje izložene problematike i traženje istine.

 

Proučavanje crnih rupa promatranjem nebeskih objekata u njihovoj okolini – koju nazivamo horizont događanja, a on odvaja crnu rupu od ostatka svemira i nije fizički spojen s njom – pokazuje da se ti objekti kreću s velikim ubrzanjem. Oni tako dostižu brzinu od oko 18 000 000 kilometara po satu, izvodeći vrlo pravilan, razigran “oproštajni ples” prije napuštanja vidljivog svijeta, tj. ulaska u samu crnu rupu. Susskind je misaonim pokusom ustanovio da na rubu horizonta događanja dolazi do efekta “projiciranja” trodimenzionalnih objekata koji su unišli u crnu rupu, u dvodimenzionalni zapis, hologram[1]. Tako je pokazao da ne dolazi do gubitka informacija o objektu zbog njegovog nestanka u crnoj rupi, već da se spoznaja o njemu trajno bilježi na rubu horizonta događanja, što je potvrdilo valjanost zakona o očuvanju informacija. To znači da iako objekt postaje nevidljiv ili uništen unutar crne rupe, zapis o njegovom postojanju prije ulaska u nju ostaje trajno prisutan. Stephen Howking priznao je na znanstvenoj konferenciji u Dublinu 2004. godine ispravnost Susskindovih tvrdnji.

 

Postojeća istraživanja otvaraju mogućnost novog poimanja prostora te ukazuju na postojanje dviju paralelnih stvarnosti: jednu čini poznati nam trodimenzionalni prostor a drugu čini njegova hologramska projekcija, koja je izgleda smještena na rub postojećeg svemira, koji je udaljen od nas nekoliko milijardi svjetlosnih godina.

 

Razmišljajući općenito, ako neprikosnoveno vrijedi zakon očuvanja informacija, dozvoljavam si neka pitanja, koja zapravo može postaviti bilo tko od nas: “Zašto se sve bilježi/projicira i čuva u vidu dvodimenzionalnog holograma? Zar se doista bilježi/projicira i čuva baš sve i kome to zapravo treba? Kako ja trebam upravljati svojim djelovanjem, postojanjem, govorom… ako znam da se sve bilježi/projicira i čuva?”

 

Izložene spoznaje postavljaju me/nas ponovno pred propitivanje svakodnevnog djelovanja, svega što činimo i jesmo. Kako se postaviti ako želimo da nam projekcija života bude dobra, da se ne stidimo svojih postupaka, govora, čina…? Kao jedinu mogućnost, jedini put, vidim dosljedno življenje sadašnjeg trenutka, kao jedine stvarnosti koju posjedujemo dok smo u vremenu, jer prošlost je iza nas, ne možemo više utjecati na nju, dok nam budućnost  neprestano izmiče kao privid stvarnosti. Dosljedno življenje sadašnjeg trenutka za mene znači potpuno predanje onom poslu koji obavljam, potpuno predanje osobi koja je uz mene poistovjećujući se njom… nastojanje da živim ljubav tako da postanem ljubav, milosrđe, dobrohotnost, sebedarje… jer želim da to ostane trajno zabilježeno/projicirano.

 

Zdenko Horvat

 

 

[1] Hologram je dvodimenzionalni zapis trodimenzionalne stvarnosti s mogućnošću njene trodimenzionalne reprodukcije

 

 

Print Friendly, PDF & Email