Riječ za život, lipanj 2020.

 

„Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao.“ (Mt 10,40)

 

Ovdje možete preuzeti Riječ za život u wordu i u pdf formatu

Ovdje možete preuzeti Riječ za život za djecu – u boji RZG40620 b i crno-bijelu  RZG40620 cb 

Pogledajte video zapis za djecu:

 

Riječ za život na video zapisu:

 

U ovome poglavlju Matejeva evanđelja Isus izabire dvanaestoricu učenika i šalje ih propovijedati njegovu poruku.

Imenovao ih je jednoga po jednoga. To je znak osobnog odnosa što su ga izgradili s Učiteljem, slijedeći ga od početka njegova poslanja. Upoznali su njegov stil, prije svega bliskost s bolesnima, grešnicima i onima koje su smatrali opsjednutima. Sve su to bili odbačeni ljudi, ocijenjeni negativno, od kojih se valjalo držati podalje. Tek nakon tih konkretnih znakova ljubavi prema svome narodu, i sam se Isus spremao naviještati da je Kraljevstvo Božje blizu.

Apostoli su, dakle, poslani u ime Isusovo, kao njegovi „veleposlanici“. Njega će ljudi primati po njima. Otvarajući srce neočekivanom, neplaniranom gostu, veliki su biblijski likovi često primili u posjet samoga Boga.

I danas, posebno u kulturama koje gaje snažan osjećaj za zajednicu, gost je svet čak i onda kada je nepoznat i za njega se priprema najbolje mjesto.

 

„Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao.“

 

Isus poučava dvanaestoricu: oni moraju krenuti na put bosonogi i s malo prtljage, s laganom torbom, jednom haljinom… Moraju dopustiti da se s njima postupa kao s gostima, biti spremni ponizno prihvatiti pozornost drugih; moraju pružati besplatnu skrb i blizinu siromašnima te svima na dar ostaviti mir. Poput Isusa bit će strpljivi u nesporazumima i u progonima, sigurni u blizinu Očeve ljubavi.

Tako će onaj tko bude imao sreću susresti nekoga od njih uistinu doživjeti Božju nježnost.

 

„Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao.“

 

Poput učenika i svi kršćani imaju neko poslanje: svjedočiti blagošću, najprije životom a potom i riječju, Božju ljubav koju su sami upoznali, kako bi to postala radosna stvarnost za mnoge, za sve. Budući da su doživjeli Božje prihvaćanje, unatoč svojim slabostima, prvo svjedočanstvo je upravo brižno prihvaćanje brata.

U društvu često obilježenom traženjem uspjeha i sebične autonomije, kršćani su pozvani pokazati ljepotu bratstva, koje priznaje potrebu jednih za drugima i pokreće uzajamnost.

 

„Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao.“

 

Chiara Lubich ovako je pisala o evanđeoskom prihvaćanju: “[…] Isus je bio očitovanje ljubavi Nebeskoga Oca koja potpuno prihvaća svakoga od nas i ljubavi koju bismo posljedično mi trebali imati jedni prema drugima. […] Zato ćemo ovu Riječ života živjeti prije svega unutar svojih obitelji, udruga, zajednica, radnih skupina, uklanjajući u sebi osude, diskriminaciju, predrasude, ogorčenost, netoleranciju prema ovome ili onome bližnjemu, koje tako lako i često donosimo, a često hlade i narušavaju ljudske odnose te zaustavljaju uzajamnu ljubav, blokirajući je poput hrđe. […] Prihvaćanje drugoga, različitoga od nas, temelj je kršćanske ljubavi. To je polazište, prvi korak prema izgradnji civilizacije ljubavi i kulture zajedništva, na koje nas Isus poziva nadasve danas.“[1]

 

Letizia Magri

 

 

[1] Usp. C. Lubich, Riječ života za prosinac 1992., Novi svijet, prosinac 1992.